Allahova odredba

Moja prica je duga, a njen kraj je bolan i gorak zbog strahote koja me je pogodila. Bilo nas je tri sestre i brat. Ja, sestra i brat nismo klanjali. Stalno smo slusali pjesme, isli na zabave, gledali filmove i setali. Skoro cijeli dan smo provodili u gradu, kada bismo stigli kuci gledali bi satelitske progarme. Ako tu ne bismo nista nasli, ukljucili bi video a ako ne bismo imali ni jedan film onda bismo citali casopise. Ostatak raspolozivog vremena provodili smo u jelu i spavanju daleko od Allahove vjere kao istok od zapada. Nismo znali ni kada nastupa vrijeme namaza…

Sve je ovo bilo bez ikakvog racuna. Uzivanje i udovoljavanje strastima bio je prioritet. Ljeti smo putovali daleko kako bismo nadoknadili izgubljeno tokom skolske godine. Otac je bio zauzet kompanijom i poslovnim putovanjima s majkom. Vecinu vremena smo provodili daleko od njih. Imali su svoje brige, a mi svoje. Nismo imali nikakve kontrole niti ikoga ko bi nas podsjetio na namaz i zikr. Ko ce nam to govoriti, sluzavka koja je jos gora od nas?

Ali ipak u nasoj kuci je bio neko ko je spominjao i obozavao Allaha. Starija sestra je zivjela u Allahovoj vjeri. U poredjenju sa nama bila je susta suprotnost.Cesto nam je bila zamjena za majku, uvjek nas je podjecala na namaz. Mi je ne bismo slusali, vec grdili i govorili: nemas ti nista s nama…ostani ti sa svojim Gospodarom. Ali cijeli zivot je bio ispunjen tugom i nesrecom. Mi smo to zanemarivali, uvjereni da cemo bit sretni ukoliko vrijeme ispunimo zabavama i zurkama.

Logika nam je bila pogresna. Svakodnevno smo radili iste stvari, umorili smo se od zivota. Ali smo mu se vracali povecavajuci udaljenost i otudjenost od Allaha, uprkos sestrinim upozorenjima. Bila je divna, klanjala, postila i udjeljivala sadaku od dzeparca. Odjecu koju smo joj donosili iz inostranstva davala je siromasnim i potrebnim, nije marila zbog toga. Zeljela je ono sto je kod Allaha.

Jednog dana zeljeli smo ici tetki. Posla je sa nama. Zajedno smo bile sve tri, a brat se poceo okretati oko kasete. Mi smo pjevale uz njega, a ona ga upozori: utisaj ovog sejtana! Ucuti ga! Svi smo odbacili njen prijedlog. Takodjer je trazila da smanji brzinu, ali se nismo slozile.

Iznednada, bez prethodnog upozorenja, dogodi nam se saobracajni udes. Auto se prevrnulo nekoliko puta, posto je udarilo o metalni branik pored puta. Auto je u potpunosti unisteno. Uz veliki napor su nas izvadili i hitno prebacili u bolnicu. Nesreca je bila stavrno teska. Imali smo lomova, ozljeda i potres mozga. Kada smo ustali iz kome i upitlai za sestru, rekli su da je van zivotne opasnosti ,ali da je na oporavku zbog teskih povreda.

Za dvadeset cetiri sata su dosli roditelji. Pitali su doktora za sestru, rekao im je da je umrla. Tada smo saznali sta se dogodilo, nismo se mogli suzdrzati. Zestoko smo plakali, imali smo osjecaj da smo uzrok njene smrti. Dugo smo ostali u bolnici. Odbijala sam hranu zbog tuge zbog nje. Dusevno sam oslabila, pa su mi doktori i roditelji pokusavali pomoci.

Poslije izlecenja ja, sestra i brat smo zamolili Allaha za oprost. Iskreno smo se pokajali Uzvisenom i Plemenitom Allahu. On nas je uputio na put svjetla s kojeg smo skrenuli. Ali, opomena je bila gorka – otisla je nasa sestra u 21. godini zivota.

Hvala Allahu u Ramazanu smo svi obavili umru. Otac je obavio hadz za sestru. Sada smo puno sretni zbog Allahove blizine. Poceli smo ciniti dobra djela, udjeljivati sadaku, prisustvovati vjerskim predavanjima i angazirati se na polju da’ve kako bismo pozivali one koji su daleko od Allaha, ne bi li ih Allah uputio na pokornosti kao sto je nas, a otac i majka su nakon ovoga vise vremena provodili s nama.

Molim Allaha da nas ucvrsti u pokornosti Njemu i u slijedjenju sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!