Amar u suzama ispratio svoju voljenu Havu

Klanjana dženaza Havi Dovadžiji koja je poginula u Nedžarićima

Nikada u životu nisam bio na „težoj“ dženazi. Ne postoje riječi koje ova tipkovnica može napisati, a kako bih vam dočarao sve ono što sam danas vidio u Crnoj Rijeci. Mnoštvo prijatelja, poznanika, komšija, rodbine, školskih i radnih kolega danas je došlo kako bi ispratilo Havu Šljivić-Dovadžija na vječni počinak. Ulazim u naselje i već me obuzima strah, jeza, oblio me hladan znoj. Ne znam! Havu nisam poznavao, ali poznajem njenog Amara, njenog muža, oca dvoje malodobne djece…

S Amarom sam išao u školu, Amara poznajem kao uzoritog oca, kao čovjeka čvrstog karaktera. Upravo u tu čvrstoću sam se uvjerio kada sam prišao do čovjeka koji je izgubio svoju suprugu. Znate ono kada se postidite zbog nečega što učine drugi ljudi, a vi niste učinili. Postidio sam se zbog toga što se sa Amarom, nakon mnoštva godina, viđam tek sada, pod ovakvim okolnostima. Ovo je tekst kojim ćemo se prisjećati samo rahmetli Have i svega onoga što je uradila i ostavila iza sebe. Žao mi je što sam baš danas, u ovom danu, morao da zagrlim Amara Dovadžiju i da ga pitam kako je. Žao mi je što se to moralo desiti ovako, na ovaj način. Žao mi je što ga nisam zagrlio kao prijatelj prijatelja jer se dugo prije toga nismo vidjeli, a ne ovako. Ne ovako!

Dženaza je krenula. Ljudi šute, poneki su se zabavili o svojim svakidašnjim temama, ja sam tik uz automobil koji je prevozio tabut u kojem se nalazi rahmetli Hava. Amar je pored nje, pored svoje voljene supruge koju ispraća na vječiti počinak. Ne postoje riječi, to je to! To je granica razuma, ispod je ogromna provalija, nema shvaćanja, nema razmišljanja, filozofiranja, objašnjenja. Gledam čovjeka kako miluje tabut u kojem se nalazi njegova supruga. Gledam i vrištim u sebi. Mislim na onu dječicu, mislim na Havine i Amarove roditelje, gledam u Amara. Smiren. Staložen. Spokojan. Šalje svoju suprugu na bolje mjesto. Miluje i dalje tabut.

Stižemo do mjesta gdje će biti klanjana dženaza. Uspio sam zabilježiti nekoliko fotografija koje sam ovdje podijelio sa vama. Havu spuštaju na kamen kako bi se klanjala dženaza, a onda imam, koji je „vodio“ dženazu, priča sve ono što je rahmetli Hava Šljivić-Dovadžija učinila za svog života na ovom svijetu;

„Hava je bila osoba koja je zadužila mnoge na ovom svijetu. Žena je bila fakultetski obrazovana na jednom od najvećih univerziteta svijeta, čuvenom kairskom Al Azharu. Podučavala je mnoge ljude arapskim jezikom i arapskim pismom. Podučavala je djecu učenjem Kur’ana Časnoga. Vidjeli ste česmu u džamiji, vodu. Hava je bila jedan od povoda da naša džamija dobije tu vodu, preko donacije koja je stigla iz Kuvajta. Iza sebe je ostavila dvije prekrasne kćerke, jednu od pet godina, a drugu od četiri mjeseca. Poznavao sam Havu, a poznajem i Amara, njih dvoje su živjeli skladno i bili su jedna jako sretna porodica“, kroz suze govori imam.

Potom, Amar kao imam predvodi dženazu, ispraća svoju suprugu na jedno sasvim bolje mjesto, kod njenog Gospodara. A nakon klanjanja dženaze-namaza još nekoliko metara nas dijeli do spuštanja tabuta u zemlju. Gledam Amara i stidim se ponovo, gledam i ne mogu da vjerujem kakvu snagu čovjek ima, čitam mu pogled koji kaže: „Vidjet ćemo se mi draga moja na nekom boljem mjestu, ponovo“.

Dženaza je završila, a jedan od imama priča okupljenima san kojeg je prije dvije noći usnila njegova supruga. Prije toga nisu znali da je Hava poginula.

„Priča mi supruga kako je sanjala skup žena, koje su sjajne, blještave, koje odišu svjetlom. Među njima se ističe jedna djevojka, sa krunom na glavi, obučena je u bijelo, najljepša od svih ostalih djevojaka. Sve ostale žene koje su se našle pored nje donose joj razne poklone, a ona je nekako najsjajnija od svih. Poslije ću tek shvatiti da je rahmetli Hava bila potpuno obučena u bijelo kada je preselila na Ahiret“, ispričao je san svoje supruge (koja je ujedno poznavala Havu) jedan od imama.

Hava Šljivić-Dovadžija je rođena u Tuzli 1987. godine. Završila je studije na univerzitetu Al Azhar u Kairu, a radila je kao nastavnik arapskog jezika i pisma pod okriljem Ambasade Kraljevine Saudijske Arabije. Iza sebe je ostavila dvije kćerkice, od pet godina i jednu od samo četiri mjeseca.

Neka joj je vječiti rahmet, a Amaru Dovadžiji i njegovim najbližim još jednom izražavamo saučešće uz želju da mu Uzvišeni Gospodar podari snage da prebrodi ovo veliko iskušenje.

(H.A.) – Source.ba