Anksioznost i depresija kao posljedica sihra

Moj povratak islamu desio se prije tačno dva mjeseca. Prije toga bila sam okružena haramima, lošim ljudima koji su me odvraćali od sopstvene sreće i fokusirali me na haram stvari. Bavila sam se muzikom i kada bi me god snašla neka nedaća u životu, nikada ne bih rekla: “Imam Allaha i u Njega se uzdam”, nego bih u sebi govorila: “Imam svoju muziku, šta će mi ko”. Utočište nisam pronalazila u dovi, sve što sam znala o svojoj vjeri skoro sam pa i zaboravila. Mektepske aktivnosti i učenje ostavila sam zbog muzike i učenja sviranja nekoliko instrumenata.

Prva prekretnica u životu javlja se prije tri godine, razni zaključci liječnika, uspostavljanje anksioznosti i depresije prihvatila sam kao sastavni dio svog života, prihvatila sam i da odbacim sve od sebe, od prijatelja pa i svega ostalog. Bila sam mirna jer, eto, bila sam i zadovoljna što nemam nikog u životu osim svoje porodice. Ostala sam dobar student koji je završio fakultet, te eto nakon toga dođe red da svi potražimo svoju sreću s nekim. Tako sam i ja pokušala. Svi simptomi su se i nakon tri godine vratili, Allah me opet iskušao. U tom stanju kucam na pogrešna vrata meni neznanog lokalnog sihirbaza, gdje su mi neke radnje neshvatljive, ali želja za izlječenjem bila je prevelika.

Svaki dan stanje bi bilo sve gore, pretvorila sam se u drugu osobu, život mi nije bio mio, moji ukućani su mi bili kao stranci, nisam se više radovala. Iznenada, nakon mog zadnjeg odlaska njemu, lokalni sihirbaz umire. Sjedila sam i razmišljala šta i kako dalje, nije mi bilo dobro, a on iako se pozivao na Uzvišenog Allaha, nikad me nije uputio da klanjam. Počela sam klanjati, bilo mi je jako teško, a i sram jer sam mnogo toga zaboravila. Allah me uputio na prava vrata i učenje rukje, što je za mene dotad bila nepoznanica.

Već nakon prvog odlaska, počela sam komunicirati sa svojom obitelji, jesti i izlaziti povremeno iz kuće. Brat koji mi uči rukje uputio me da klanjam i kako da se pridržavam svoje vjere i šta da odbacim od sebe. Svaki dan je sve lakše i lakše, simptomi su blaži, a ja kao osoba postajem bolja i privrženija Uzvišenom Gospodaru. Moje iskušenje još nije završilo, ali svakim danom moj iman je sve jači i jači, počinjem da shvatam šta je biti opsihrena osoba, kako se nositi s tim, i kako shvatiti druge ljude koji su kao i ja sad izloženi različitim stereotipima i mišljenjima da su to ipak samo luđaci, da umišljaju stvari i da im je najbolje rješenje puna kesa antidepresiva.

Neka naš najveći lijek za smirenje bude oslonac na Uzvišenog Allaha, učenje Kur’ana, iskrena dova… Allah da sačuva svakog od ovakvog iskušenja, a nas da uputi na pravi put. 

Setra V. H.
________________

Pošaljite nam i vi vašu priču/prilog na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com ili putem naše FB stranice