Berićet ramazana – nema ni jedne dove, a da nije uslišana i ni jednog dobrog djela, a da nije primljeno

Jedan od najvećih motiva koji nam može pomoći u maksimalnom iskorištavanju blagoslovljenog ramazanskog vremena, jeste osjećaj da je ramazan prilika koja nam se možda više neće vratiti, niti ukazati, kao i razmišljanje o onima koji su napustili dunjaluk, a koji su prošle godine postili i klanjali zajedno sa nama, a sada su pod zemljom. Da je neko od njih znao da će mu to biti zadnji ramazan u životu, bez sumnje bi iskoristio svaku sekundu mubarek ramazana u ibadetu i dobrim djelima.

Ali, mi smo još uvijek na dunjaluku i evo imamo još jednu sjajnu priliku koja se možda sljedeće godine neće ponoviti, zato je nipošto ne propuštajmo.

Kad god se vjernik sjeti bajramskog jutra i trenutka kada imam sa minbera čestita onima koji su proveli ramazan u ibadetu i koji su, ako Bog da, upisani među sretnike koji su oslobođeni i spašeni džehennemske vatre, srce mu zalupa, disanje se ubrza, obuzme ga neka neopisiva sjeta i pođe se prisjećati netom završenog ramazana, govoreći sâm sebi: ”Volio bih da sam manje spavao u toku ramazana, volio bih da sam bolje iskoristio ramazansko mubarek vrijeme, volio bih da sam više hatmi proučio, volio bih da sam više sadake udijelio i više postača nahranio, volio bih da sam više istigfar činio i da ni jedan dan, u vrijeme iftara, u zoru i poslije svakog namaza, nisam propustio proučiti dovu.”

Naši dobri prethodnici (selefus-salih) prakticirali su učiti posebne dove u toku cijelog ramazana na sedždi, poslije namaza, prije iftara, u vrijeme iftara i u zoru.

A opisujući mubarek mjesec ramazan, imam Ibnul-Dževzi, rekao je: ”Nema ni jedne dove, a da nije uslišana, nema ni jednog dobrog djela, a da nije primljeno, nema ni jednog dobra, a da nije sakupljeno i nema ni jedne štete, a da nije otklonjena.”

Mi smo u drugoj trećini ramazana, imamo još vremena, pa ga iskoristimo i ne dozvolimo da nam se i ove godine, na bajramsko jutro, vrati spomenuti osjećaj.

Neka nam je uvijek na umu da svrha posta nije ukrotiti tijelo i naviknuti ga da izdrži žeđ, glad i druge poteškoće, već ukrotiti dušu i naviknuti je da ostavi ono što voli i za čim pohlepno žudi radi zadovoljstva voljenog. Ono što duša voli je jelo, piće i udovoljavanje strastima, a voljeni čije se zadovoljstvo traži je Uzvišeni Allah.

Abdusamed Nasuf Bušatić- saff.ba