Biblija i Kur’an

Uobičajena je tvrdnja kršćana da je Kur’an samo kopija Biblije, te da je Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem, jednostavno plagirao “svoju” knjigu sa stranica Biblije. Istina je da je Poslanik Muhamed primio Kur’an nakon što je Biblija nastala; a također je istina da Biblija i Kur’an imaju mnogo zajedničkog. Ali zaključak neistine kršćanskih kritičara da je Poslanik proučavao Bibliju s namjerom da kopira njezine stihove kako bi nekako izmislio Kur’an je apsurdan i neodrživ iz razloga o kojima se govori u nastavku.

Prvo, nije bilo dostupnog arapskog prijevoda Biblije za vrijeme Poslanika, kao što nas Ernst Würthwein obavještava u svojoj knjizi, Tekst Starog zavjeta: „Pobjedom islama upotreba arapskog se naširoko proširila i za židove i kršćane u osvojenim zemljama postao je jezikom svakodnevnog života. To je dovelo do potrebe za arapskim verzijama Biblije, koju su potrebe zadovoljile brojne verzije uglavnom neovisne i koje su se prvenstveno ticale tumačenja.“ (Würthwein 104)

Tako da su se prvi prijevodi hebrejske Biblije na arapski pojavili nakon pojave islama. Zapravo, najstariji datirani rukopis Starog zavjeta na arapskom datira iz prve polovice devetog stoljeća. Što je s Novim zavjetom? Sidney H. Griffith, koji je izvršio opsežna istraživanja o Novom zavjetu, kaže da najstariji datirani rukopis koji sadrži Evanđelja na arapskom sinajski arapski MS 72. Ovdje je tekst četiri kanonska evanđelja označen prema lekcijama vremenskog ciklusa grčkog liturgijskog kalendara Jeruzalemske crkve. On nas obavještava da je MS napisao Stjepan iz Ramleha 284. godine Arapa, tj. 897. godine, a Muhamed je umro u prvoj polovini sedmog stoljeća, točnije, 632. godine.

Potom, bilo bi ironično da je nepismeni čovjek mogao proučiti i asimilirati sve izvore – kršćanska, židovska, zoroastrijska, hanifska i drevna arapska vjerovanja – prije nego što je sastavio Kur’an. Njegovu su nepismenost priznavali čak i neprijatelji islama prije 1400 godina. I nema zapisa o poganskim Arapima u Meki koji su optuživali Muhameda da se pretvarao da je nepismen, a da je zapravo pismen. Uzvišeni Allah je također odgovorio na ovo u Kur’anu: „Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore. A to su ajeti jasni, u srcima su onih kojima je razum dat; a Naše ajete samo nepravedni osporavaju…“ (El-`Ankebut, 48.–49.).

Također, jezik Poslanika sallallahu alejhi ve sellem je bio arapski i Kur’an mu je objavljen na arapskom. To je izvorni Kur’an koji se uvijek zove Kur’an, te nije nikada izmjenjen. Jezik Starog zavjeta bio je starohebrejski, a Isus je bio židov koji je govorio aramejski, što je bio dijalekt hebrejskog, istočnosemitskog jezika. Knjige Novog zavjeta, uključujući Evanđelja, napisane su na grčkom, zapadnom jeziku, dosta vremena nakon Isusa Krista. Biblija je zbirka spisa nastalih u različitim razdobljima povijesti i čiji su autori bili različiti. Čak i mnoge kršćanske denominacije ne slažu se oko kanona (popisa knjiga koje je crkva prihvatila kao autoritativne ili božanski nadahnute) kršćanske Biblije.

Neke od ovih knjiga nisu univerzalno prihvaćene. Katolička enciklopedija ima ovo za reći na tu temu: Ideja o cjelovitom i jasnom kanonu Novog zavjeta koji postoji od početka, dakle od apostolskih vremena, nema utemeljenja u povijesti. Kanon Novoga zavjeta, kao i onaj Staroga, rezultat je razvoja, procesa koji je bio potaknut sporovima s sumnjama, unutar i izvan Crkve, i usporen određenim nejasnoćama i prirodnim kolebanjima, i koji je neće dostići svoj konačni rok sve do dogmatske definicije Tridentskog sabora. (“Kanon Novog zavjeta”) Postoji velika zbrka oko najranijih postojećih tekstova Biblije. Vjeruje se da je najstariji sačuvani rukopis Biblije Codex Vaticanus (sačuvan u Vatikanskoj knjižnici), koji je nešto stariji od Codexa Sinaiticusa (čuvanog u Britanskoj knjižnici), a oba su prepisana u četvrtom stoljeću. Što se tiče priče o Isusu, postojalo je najmanje 50 evanđelja napisanih u prvom i drugom stoljeću prije Krista. Četiri od njih (Matej, Marko, Luka i Ivan) uključeni su u službeni kanon tijekom četvrtog stoljeća naše ere i danas se nalaze u svakoj Bibliji. Svi izvorni primjerci evanđelja su izgubljeni. Ono što sada imamo su rukopisne kopije, koje su nepoznati broj replika uklonjenih s originala.

Rudolf Bultmann, istaknuti profesor novozavjetnih studija iz 20. stoljeća piše o Isusovom životu: „Sada ne možemo sa sigurnošću znati gotovo ništa o Isusovom životu i osobnosti, budući da ranokršćanski izvori ne pokazuju nikakvo zanimanje ni za jedno ni za drugo, štoviše, fragmentarni su i često legendarni; a drugi izvori o Isusu ne postoje.“ (Bultmann 8)

Najranije od četiri evanđelja je Markovo i ono je, prema znanstvenicima, napisano negdje od 57. do 75. godine. Ostala evanđelja nastala su mnogo kasnije od ovoga, a posljednje od četiri evanđelja (Ivanovo) je vjerojatno napisano između 85. i 100. godine. Sva su ta evanđelja izvorno bila na grčkom.

Izvor: https://islamonline.net