Bila jednom jedna…

Bila jednom jedna. Nije imala roditelje. I uvijek bi osjećala antipatiju prema onima koji su imali roditelje.

Bila jednom jedna. Nije imala muža. I željela je da ga svaka druga nema. A one što ga imaju kao da su joj bile krive što ona nema.

Bila jednom jedna. Nije imala dobrog muža. I uvijek je prezreno gledala one koje žive u “savršenim” brakovima. I sve više u depresiju i očaj padala.

Bila jednom jedna. Nije imala dijete. Pa su joj smetale žene koje su imale dijete. Kao da su one krive što ga nema.

Bila jednom jedna. Nije imala žensko dijete. Nije voljela vidjeti tuđu kćerkicu.

Bila jednom jedna. Nije imala muško dijete. I uvijek je mrzovoljno gledala tuđe.

Bila jednom jedna. Nije bila bogata. I svako joj je bio kriv. Zbog dobrog auta, ili velike kuće. I kesa iz prodavnice.

Bila jednom jedna…

I bio jednom jedan…
_______________________

Pitam se: Zašto ljudima zamjerimo sreću? Jesu li oni krivi što nama Gospodar nešto nije darovao ili nam je darovao pa oduzeo? Jesu li oni krivi što imaju ono što mi nemamo? I da li su nam mogli oduzeti ono što Allah ne želi da nam oduzmu? Bez obzira kako je nama, drugi moraju da žive. I neka žive. Nema roba na dunjaluku kojem je sve onako kako želi. Možda se nama tako čini- ali sreća je relativno prividna. I nerijetko iscenirana.

Uzvišeni Allah u 24. i 25. ajetu sure En-Nedžm: „Ne može čovjek ostvariti sve što poželi, Allahu pripada i onaj i ovaj svijet!“ Sigurno je jedno, da nema insana na zemlji kojem nešto ne fali, i da nema insana na zemlji koji ima sve što želi. Ovo je dunjaluk, a on je često za vjernike tamnica. Na njemu spoznaju prolaznost svega, i vječnost Uzvišenog Gospodara.

„Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti.“ (sura er-Rahman, 26-27)

Moramo biti svjesni da sve dok druge budemo krivili za svoje praznine biti ćemo vječito prazni i neispunjeni. Biti ćemo nezadovoljni. Fokus stavljamo na ljude, a zaboravljamo da imamo istog Gospodara. Onaj koji je njima darovao nešto, sa lahkoćom može i nama. Ne prezirimo tuđe blagodati. Nisu drugi krivi što nešto imaju. MašaAllah, pa im je Milostivi darovao! Bez Njega, niti su mogli nešto imati, niti smo mi mogli nešto nemati.

Umjesto prljanja duše ljubomorom, zavišću i mržnjom naučimo je da se raduje tuđoj sreći. I naučimo je- da je Izvor njene sreće samo Jedan. I to baš Onaj koji sve može. Vlasnik svega. Naučimo je da je (duša) svakako sama. Sve će proći od ukrasa ovozemnih. I svako, ama baš svako sam odlazi u zemlju. I sam račun polaže za sebe Gospodaru. Ni roditelji, ni muž, ni djeca, ni imetak- na Onom svijetu nikome neće moći pomoći.

Zašto bismo zbog relativno kratkih trenutaka sreće gubili Njegovo zadovoljstvo i istinsku sreću? Zašto bismo našu dušu isprljali- prezirući druge zbog onoga čime ih je Allah obdario. A saburom možemo ući u Džennet bez polaganja računa. I imati sve što duša poželi.

Halima Lj.