Bila sam tipična “moderna” žena

Pokrila sam se prije godinu dana. Potičem iz porodice koja je prokomunistički orijentisana, i osim mektebskog znanja, nisam imala drugog znanja o vjeri do prije 4 godine. Allah me počastio da imam dobre prijateljice koje poznajem čitav život, koje su se vratile Islamu mnogo prije mene. Do prije 4 godine, bila sam tipična “moderna” žena. Uživala sam u lijepoj i skupoj garderobi, torbama, štiklama. Bavila sam se orijentalnim plesom, i često sam plesala i sama kod kuće. Često se “sređivala” samoj sebi, prečesto se gledala u ogledalo. Predugo se kupala vrelom vodom. I nije mi smetala. Imala sam sve što sam poželjela..dobro auto, brdo markirane garderobe, parfeme, satove, muža koji dobro zarađuje..i ništa od toga me nije ispunilo.

Bila sam konstantno depresivna. Dobila sam anksioznost i hroničnu depresiju. Povukla sam se u kuću, nisam se htjela socijalizovati, družiti, nisam imala volje ni za ljude, ni za stvari. I nisam mogla dokučiti zbog čega sam iz vedre osobe koja se nonstop smijala, pretvorila se u ženu s podočnjacima, bezvoljnu za bilo šta. Za život, općenito. Iste te moje prijateljice su me bukvalno izvlačile iz kuće, i bile su sebeb da počnem redovno da obavljam namaz. Jedna od njih je na meni prepoznala simptome zaljubljenog džina. U to vrijeme sam često sanjala crnu sjenu koja želi sa mnom da ima odnos. Imala sam i lucidne sne, paralizu u snu itd. Cjelokupna ta “depresija” i neznanje, trajalo je oko tri godine, bezvoljnosti i mrtvila. Prijateljica me odvela na rukju prvi put, i osjetila sam ogromno olakšanje poslije toga. Elem, da ne detaljišem previše, vidjela sam veliku čašu crvenog soka, i tako smo zaključili da sam popila sihr. Zaljubljeni džin je mogao doći od tog sihra, ili nečeg drugog…ali to sada nije ni bitno. To je bilo iskušenje koje me vratilo Allahu.

Poslije rukje, ustala sam ujutro na sabah namaz. Ne mogu dočarati moje osjećaje taj čitav dan. Može da zvuči nestvarno, ali meni se taj dan, poslije te sabahske sedžde na kojoj sam se isplakala i dovila za oprost, za ustrajnost, sve promjenilo. Bukvalno. Boje su mi bile drugačije, zvukovi, mirisi..Sjećam se da sam išla do prodavnice, i zagledala se u jedno drvo, i mislila u sebi kako to da prije nisam vidjela ljepotu tog stabla, svaki dan prođem pored njega, kako da nisam vidjela koliko je zeleno. Koprena mi je pala s očiju. Taj dan sam obećala sebi da neću preskočiti nijedan namaz, i nisam, Elhamdullilah.

Namaz mi je bio kao tableta za smirenje. Prestala sam čupati obrve, slušati muziku, oblačiti uske haljine i kratku garderobu. Nisam još mogla da prelomim da se pokrijem, ali sam počela redovno da idem u džamiju, svaki dan, s prijateljicama. Osjećala sam se prelijepo od kuće do džamije u mahrami i propisnoj haljini. Damski. Elegantno. Ne može se to porediti s mojim štiklama i Dior uskom haljinom. Veće je to od površnog shvatanja “damskosti”. Od tad sam obećala Gospodaru i sebi, da ću se maksimalno sva dati da naučim što više o svojoj vjeri. Da što više znanja usvojim i prenesem.

Kad sam počela namaz obavljati, sve ostalo se posložilo. Nisam se dobro osjećala ni u kafićima, niti u društvu koje sjedi za sofrom ljudskog mesa s tonom gibeta i nemimeta, niti sam se osjećala ugodno kad izađem iz kuće u uskim hlačama. Sjećam se da sam krenula u prodavnicu u uskim hlačama,i vratila se kući da se presvučem. Dugo sam se borila između nagona da stavim mahramu i nanijjetim da nikad više ne izađem iz kuće bez nje, i porodice koja je sve, samo ne vjernička, rodbine u kojoj nema vjernika, okruženja gdje je jako mali broj pokrivenih sestara i braće sunnetlija.

Čuvala sam namaz i Kur’an svaki dan. Išla sam na kurs tedžvida i halke Kur’ana u džamiju. Tamo sam se zbližila sa ženama koje su cijeli život u vjeri. Prijateljstva koja se rađaju u džematima, su neprocjenjiva. Imala sam i s porodicom i s mužem, rasprave oko mahrame, vjere i načina oblačenja koji sam potpuno, postepeno promjenila. Napokon sam se izborila sa šejtanom prije godinu dana i stavila mahramu. Kad sam izašla iz kuće u njoj prvi put kao pokrivena žena, ne kao dotad kad sam nosila mahramu samo kad krenem u džamiju, bilo mi je u glavi samo to da mi melek na mahrami obitava i zamišljala sam kako to izgleda. Otkad intenzivno radim na sebi, doživjela sam par kerameta.

Mahrama je oličenje damskosti. Ne može se porediti pokrivena i otkrivena žena, znam po sebi. Kad nisam bila pokrivena, pa krenem kući iz teretane npr.nađe se često neki džahil da me gleda i mjeri od pete do glave, okreće se iz auta, svirne, dobaci, namigne..a s mahramom, nema džahila da namiguju, mjerkaju. Svi te s poštovanjem gledaju. Djeca na ulici te selame. Sa skupom garderobom i opsjednutosti ljepotom i dobrim izgledom, ljudi većinom vide samo tu tvoju vanjštinu, dive se, a malo ko da ti nutrinu pročita onakvom kakva to zaista jeste. S mahramom, tebi se džahili ne usuđuju pristupiti,i ako te neko gleda, tvoj oboren pogled te spriječava da to uopšte uvidiš.

Sestra N. T.
__________

Pošaljite nam i vi vašu priču/prilog na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com / ili  putem naše FB stranice