Bio je nepokretan i vjera mu je vratila snagu

Mnogi od nas su u mladosti činili razne stvari i bili osori, grubi i puni sebe. Jedan od takvih bio je i glavni lik ove istinite priče, kojeg je Uzvišeni Allah putem teškog iskušenja vratio Sebi…

Kao osoba koja je rođena i odrasla na selu gdje se islam više praktikuje u odnosu na gradove, znao je o vjeri puno, ali od nje nije praktikovao ništa. Život je provodio kao i svi mladi ljudi, a kada je završio školovanje zaposlio se u jednoj vodećoj slovenskoj građevinskoj frimi, koja je zahvaljujući svojoj kvaliteti pogađala poslove širom svijeta. Tako je on ubrzo završio u Rusiji radeći na jednom izuzetno značajnom objektu. S obzirom da je obavljao posao nagdledanja radova njegov zadatak je bio da prati kako teku radovi na objektu i da li sve ide po zacrtanom planu.

Često puta je znao galamiti na radnike, što je kod njih izazivalo bijes i revolt. Jednog dana obilazeći tako radove na tom objektu, skela se otkačila i on je pao sa ogromne visine. Allah ga je sačuvao i nije smrtno nastrdao, ali posljedice pada su bili kobne po njega i on je pao u komu iz koje se probudio u ruskoj bolnici nakon nekoliko mjeseci kao nepokretna osoba. Kada su lokalni ljekari poduzeli sve kako bi ga osposobili da hoda i nisu imali značajnijeg napretka, uputili su ga na liječenje u Sloveniju jer je tamo osiguran, rekavši mu da se okrene religiji kako bi snagom duha motivisao sebe na borbu u cilju izliječenja. U Sloveniji se liječio još neko vrijeme i kući stigao kao osoba kojoj su potrebne štake i pomoćnik da bi se mogao kretati.

Sjetivši se savijeta ruski ljekara, odlučio je kupiti kuću u blizini džamije i daleko od rodnog mjesta, kako bi se u miru posvetio vjeri. Jedno krajiško naselje tek je dobilo džemat i džamija još nije bila izgrađena, a klanjalo se u džematskoj kući. Dani, mjeseci i godine su prolazile, a on je najprije počeo da hoda sam na štakam bez ičije pomoći, zatim je odbacio jednu štaku i kretao se samo sa jednom, da bi nakon nekoliko godina upornog truda počeo hodati bez štaka.

Danas, dvadeset godina poslje, on ne samo da hoda, već sam imao priliku da ga gledam kako žuri dok ezan uči da na vrijeme stigne u džamiju na namaz. Danas on vozi auto bez ičije pomoći i lično sam se s njim vozio nekoliko puta bez ikakvog straha i kompleksa. On danas ima dvoje djece koja su rođena nakon nesreće i sretan je čovjek, jer kaže Allah mu je kroz nesreću pokazao put kao vječnoj sreći. On je nedavno obavio i hadž, a na otvoru džamije u mjestu gdje sada živi, dao je 27.000 KM., neračunajući ostali novac koji je donirao tokom izgradnje džamije i uređenja njene unutrašnjosti. Nerado priča o stanju koje je doživio dok je bio u komi. To, kaže – mogu ispričati samo pravim vjernicima koji će to razumijeti i koji će mi vjerovati.

Jednom je pristao da mi ispriča kako mu je bilo u komi. Osjećaj je bio kao da je stvarnost, a susretao je mrtve osobe koje je poznavao, pričale su mu o smrti i životu na onom svijetu. U komi je počeo njegov povratak Allahu, dž.š., a nakon kome čekao ga je dug put kojeg je prešao sam, s njim je bila samo njegova supruga koja mu je pomagala i bodrila ga. Njegov život nakon nesreće više nije isti. On je sada vjernik, hadžija, otac dvoje djece i čovjek koji rijetko kad propusti vakat u džematu.

Razmisli dragi čitaoče, o svom životu i povratku Allahu, dž.š., ne ogađaj iskreno pokajanje i ne ostavljaj ga za starost i vrijeme kada ćeš biti „raspoložen“ za vjeru. Znaj da te Allah čeka, kad god pokucaš na Njegova vrata, On je tu da te primi među svoje iskrene i vjerne robove.

Za N-um Fahrudin Vojić