Bio sam glavna faca u društvu

Odrastao sam u okruženju u kojem se za sve imalo vremena osim za vjeru, u okruženju u kojem su se samo nosila islamska imena. U osnovnoj školi bio sam odličan učenik, trenirao sam karate osam godina… Onda ide srednja škola. Dok sam se uklapao u društvo iz srednje škole, uvijek sam želio biti “faca” u društvu. Tako sam počeo da konzumiram cigarete… Pošto sam u društvu imao onih koji su bili pravoslavci, neizbježno je bilo da ću probati rakiju i to ni manje ni više nego na njihovim slavama. U drugoj godini srednje počeo sam također izlaziti sa drugovima sa kojim sam trenirao tada kick boks… Tada su kick bokseri važili za klošare, a nisi klošar ako ne psuješ Boga i ako ne piješ alkohol i ne pušiš travu.

Tada sam dobio i nadimak Lepi i polahko postajao jedna od glavnih faca ne samo u generaciji već u cijeloj školi… Uz nadimak Lepi neizbježno su išle djevojke, posebno u medicinskoj školi, koje su voljele “face i lijepe” momke… Tada je počela moja bludna veza sa djevojkom koja nije bila moje vjere… Kako sam više išao u diskoteke, pio alkohol, na mjesta gdje sam pušio travu i cigarete, tako se i kretao sa društvom koje je psovalo Boga i mnogo toga islamskog… u društvu koje nije znalo kako se klanja ili uzima abdest. To se nastavilo dugi niz godina, čak i poslije srednje… U međuvremenu roditelji su počeli da klanjaju i mnogo sam puta dolazio kući pijan i drogiran, a babo klanja sabah, mnogo je puta babu i majku budila policija zbog mene…

I tako je prolazilo vrijeme sve do jednog dana kada je moj najbolji drug poginuo, Allahovom voljom. Saobraćajna nesreća, u autu pronađen alkohol. Tada sam se “opametio” i nisam pio kada vozim i nazdravljao sam u njegovo ime… Još nekoliko godina takvog života, blud, alkohol, droga, cigarete, psovanje Boga, tuče, uplakani roditelji… sve dok jedne noći nisam sanjao kako je nastupio Sudnji dan. Oko mene vatra, dim, kamenje koje gori, ljudi kako izbezumljeno trče, kukaju, vrište… Nešto što ne može da se opiše. A ja? Ja trčim i tražim spas jer znam da ću u Džehennem, sa ubjeđenjem da ću u Džehennem tražim spas… “Ti ćeš vidjeti ljude pijane, a oni neće pijani biti, već će tako izgledati zato što će Allahova kazna strašna biti.” (Kur’an)

I onda nailazim na starijeg čovjeka obučenog u bijelo, ima bijelu dugu bradu, prijatnog i svijetlog lica kako sedi na nekom kamenu i ja mu kažem: “Kako da se spasim, ja ću u Džehennem?”, a on mi daje knjigu Ilmihal, ili Kur’an, nisam siguran, i kaže: “Ovo je tvoj jedini spas.” Budim se obliven hladnim znojem, uči ezan za sabah… Tada sam klanjao, pokajao se, ostavio sve harame, počeo sam u bliskom društvu prvi klanjati, a sada, hvala Allahu, klanjamo svi zajedno u džematu. A šta je sa mojim drugom koji nije stigao da se pokaje? Šta kada na Sudnjem danu ili u Džehennemu upita: “Gdje su moji drugovi sa kojima sam dangubio i zabavljao se?”, pa mu se odgovori: “Oni su se poslije tvoje smrti pokajali.”

Stoga i ti koji danas griješiš, prestigni ih, nemoj biti glavna faca u ovoj tužnoj priči, nemoj biti prijatelj koji će prvi preseliti a nikad nije Allahu na sedžu pao niti se pokajao.

Brat M. M.
_____________________

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura)