Bio sam na ivici propasti

Priča 19-godišnji mladić Jasir: Mislio sam da je pravi život obilno bogatstvo, ugodno stanovanje, dobro auto, i lijepe žene, i ništa drugo. Nisam bio baš spreman da prihvatim bilo čije mišljenje o životu koje se razlikovalo od moga. Smatrao sam da sam dobra osoba jer sam imao mnogo prijatelja i lako sam osvajao ljudska srca. Nisam nikome mislio zlo, niti sam koga uznemiravao ili kome štetu nanio. Međutim, u isto vrijeme sam u dubini svoje duše mnogo patio.

Jednog petka sam sjedio sa grupom prijatelja na obali. To su mi bili prijatelji koje sam volio, a i oni su mene voljeli, ma šta to značilo. Tada sam začuo ezan iz grada koji je bio udaljen oko dva i po kilometra od obale. Čuo sam riječi muezzina ”požurite na namaz (hajje ale-s-salah)”, ”požurite na spas (hajje ale-l-felah)”. Kunem se da cijeli život slušam ezan i da nikada nisam razmišljao šta znači riječ ‘spas’. Mislim da sam nekada prije klanjao, a onda sam prije nekoliko godina ostavio namaz. Ne poričem da mi je šejtan zapečatio dušu i srce tako da su riječi ezana postale kao da ih ne čujem.

Nedaleko od nas na obali je bila druga grupa mladića koji, kada su začuli ezan, ustali i otišli na namaz. A mi smo u to vrijeme pripremali opremu za ronjenje i boce sa kiseonikom šaleći se i smijući se. Dan je bio prekrasan i sve je izgledalo kako je najbolje, sve dok nismo krenuli u vodu. Obukli smo ronilačka odijela i ušli u vodu. Na obali je ostao samo jedan od nas.

Desilo se iznenada!

Dok sam bio u dubokoj vodi u kojoj sam proveo oko 15 minuta desilo se što ne mogu ni da opišem. Pukla mi je maska na ronilačkom odijelo na mjestu gdje se crijevo sa kiseonikom na nju pričvršćuje. Pa mi je sa kiseonikom u usta počela ulaziti i slana morska voda. U narednih nekoliko trenutaka počeo sam se boriti sa smrću.

Počeo sam tonuti i očima uzvikivati: Hoću zraka! Počeo sam se prevrtati. More je u dubini bilo mračno. Prijatelji su bili daleko od mene, a ja sam se suočavao sa smrću. Gutao sam slanu vodu i u sebi sam počeo govoriti: „Vjerujem u tebe, Gospodaru. Spasi me, Gospodaru!“ Zatim sam u mislima izgovorio šehadet. A zatim ponovo zavapio: „Gospodaru moj, spasi me! Spasi me! Kunem ti se da neću biti kakav sam bio.“

Tada sam počeo gubiti osjećaj o bilo čemu, a mrkla i čudna tama me obavijala i nakon toga se ničega ne sjećam. Međutim, milost moga Gospodara je bila veća. Odjednom, zrak je počeo ponovo dolaziti u moja pluća. Tama je počela nestajati… Otvorio sam oči…

Jedan od mojih prijatelja mi je na usta davao vještačko disanje pokušavajući me osvijestiti. Još smo bili na morskom dnu. Kada sam otvorio oči, na njegovo licu sam vidio osmjeh koji mi je ulio nadu da će sa mnom biti sve u redu. Tada je moje srce, moj jezik, i svaki damar moga tijela uzviknuo: EŠHEDU EN LA ILAHE ILLALLAH VE EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN RESULULLAH. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, i svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik… Elhamdulillah… Hvala Allahu. Hvala Allahu, mome Gospodaru. Čini mi se da sam u tome trenutku postao drugi čovjek u odnosu na ono što sam prije bio.

Promijenio sam pogled na život… Pitao sam se, iskreno: Šta bi se desilo sa mnom da sam tada izgubio život. Šta bi bilo sa mnom?

Nakon nekoliko dana…

Poslije ovoga događaja na nekoliko dana, odlučio sam posjetiti mjesto koje nisam niti hoću ikada zaboraviti… Obukao sam novo ronilačko odijelo. Ušao sam u vodu sam i doplivao do istog mjesta, i spustio se na morsko dno. Pao sam na sedždu Uzvišenom Allahu i na njoj ostao dugo. Ne sjećam se da sam tako iskreno ikada učionio sedždu u svome životu. Učinio sam sedždu na mjestu na kojem, vjerujem, niko prije mene nije učinio. Prvi puta kada sam bio na ovom mjestu bio sam u stanju kada sam činio grijehe i bio neposlušan Allahu, a ovoga puta sam na ovome mjestu pokoran Allahu i kajem se nadajući se da će mi oprostiti Gospodar kojem pripada svaki trenutak i svako mjesto.