Bio sam ponosni skojevac

Ime mi je Abdulhadi, barem me pod imenom poznaju moja braća u Islamu, a oni koji me znaju od prije mog povratka Islamu zovu me Arsim ili kraće Arse. Ali kako je Arsim – Arse postao Abdulhadi – Rob Onoga koji upućuje na pravi put., jer Arsim je bio daleko od PRAVOG PUTA, Puta koji vodi Allahovom zadovoljstvu. Priča je duga i puna primjera i ibreta za one koji razmišljaju. U toj priči ima puno onih koji su uticali da Arsim postane Abdulhadi. Možda neke koji su bili sebeb mog povratka Islamu neću spomenuti, ali to neće inšaallah umanjiti njihovu nagradu kod Uzvišenog Allaha, a ja molim Allaha da ih nagradi obilatom nagradom. Pa da počnemo…

Rođen sam daleke 1976 godine u Prizrenu. Kad sam napunio četiri godine ostao sam bez oca i majka se nedugo nakon toga vratila u Jablanicu, u Bosnu i Hercegovinu, svojoj rodbini i povela je nas troje sa sobom: moju sestru, brata i mene. Ja sam inače najmlađi od nas, tako da sam bio mezimac svoje familije. Dolaskom u Jablanicu se nisu riješili naši problemi nastali smrću oca, već su se nekako i povećali. Majka je mada bolesna radila razne poslove kako bi nas prehranila i obezbjedila ugodan život. Kada je moja sestra završila školovanje zaposlila se u jednom restoranu i olakšala nam težak i mukotrpan život. Ja sam pošao u osnovnu školu, prošao sve razrede odličnim uspjehom, ali uvijek sam bio od onih koji su bili nemirni u nastavi.

Ujedno kao i svi moji školskii drugovi sam odgajan da budem uzorni građanin SFRJ da volim bratstvo i jedinstvo, komunizam i sve što je tad bilo vrijedno. Međutim u mojoj kući je nas majka uvijek učila da postoji nešto što se u tadašnjem društvu smatralo nazadnim i zaostalim. Majka nas je uvijek kada bi nešto pogriješili opminjala da nas neko vidi, a kojeg mi ne vidimo, a to je BOG. Moja majka je kao djevojčica od tri godine ostala bez majke i brigu o njoj preuzele su tetke, a jedan njen rođak je bio hodža u tom mjestu i od njega je čula dosta o vjeri. Ja sam majku slušao, i u dubini svoje duše njoj vjerovao, ali u praksi pokazivao ono lice koje je tražilo društvo, lice čovjeka koji ne vjeruje u Boga.

A onda je 1992 godine počeo rat, počelo je zvjersko ubijanje muslimana i njihovo protjerivanje sa njihovih ognjišta. Počelo je rušenje svega što je bilo muslimansko. Rušile su se džamije, silovale muslimanke, protjerivali muslimani, granatirali gradovi od strane četničkih hordi, a kasnije i od hrvatskih ekstremista. Ja sam kao i svi moji prijatelji ostao zapanjen. Gdje je nestala Jugoslavija, gdje je bratstvo i jedinstvo, odakle sva ova mržnja prema nama koji nikome nismo ništa učinili. Jedini naš grijeh je bio što imamo drugačija imena. U tom periodu sam kao i većina ljudi u Bosni molio Boga da nas zaštiti i pomogne nam. Molio sam Boga kojeg sam uvijek pokušavao da izbacim iz svog života i budem uzoriti skojevac, komunista.

U tom vremenu sam zapalio prvu cigaru, popio prvu čašu alkohola, prvi put se napio. U tom vremenu su džamije bile pune, ali mene tamo nije bilo, ja sam bio na mjestima koje ne volim da se prisjećam, u društvu koje ne bi volio da više imam. Noći sam provodio uz alkohol i muziku i nečesto bi dolazio pijan kući. Moja majka me je savjetovala i podsmijavala mi se, ali bilo je ono „na jedno ušlo na drugo izašlo“. To su bila vremena u kojima smo gledali smrt u oči, ali bile su to oči koje ne vide. Slušali smo strašne priče, ali bile su to uši koje ne čuju. Živjeli smo u svom svijetu. Uz alkohol i muziku smo pokušavali pobjeći iz sumorne stvarnosti. A onda došao je najteži dan u mom životu. Bilo je to 15.marta 1994 godine. Nisam mogao da dođem sebi kad mi je doktorica rekla riječi koje su mi odzvanjale u ušima: „ŽAO NAM JE, VAŠA MAJKA JE UMRLA.“

Kroz glavu su mi se redale slike dana kad sam ja dolazio kući i gledao svog brata kako joj hizmeti, a ja nekako nezaineresovan, kao da nije bila moja majka, već neko drugi. Ja sam nekako nevoljko izvršavao ono što mi je tražila, dok je moj brat to činio veoma brižljivo i nježno. Smrt moje majke je puno uticala na mog brata i on je ubrzo nakon toga počeo ići u džamiju i mene pozivao, ali ja ga nisam slušao, niti sam ga želio čuti. Nakon završene srednje škole otišao sam u vojsku, tačnije u kasarnu Zmaj od Bosne, gdje sam upoznao dosta mladića iz čitave Bosne. Upoznao sam jednog iz Zavidovića koji je živio kao i ja bahato i raskalašeno. U jednom razgovoru mi je spomenuo da je upoznao ljude iz jedne brigade koji vole da poginu na Allahovom putu našta smo se svi nasmijali, a zatim je izvadio knjigu na kojoj je pisalo velikim slovima DŽIHAD. Ja sam onako iz znatiželje uzeo tu knjigu i kasnije je u slobodnom vremenu pročitao. Ta knjiga je probudila prve znake Islama u meni.

Sjetio sam se boraca 4. Slavne muslimanske brigade i njihovog legendarnog komandanta Muderrisa. Sjetio sam se njihovih hrabrih akcija po bosanskim planinama i shvatio odakle on i njegovi borci crpe snagu, a to je njihova vjera u Allaha i Njegovu nagradu. Počeo sam da razmišljam o sebi i mom društvu i uporedio ih sa Muderrisom. Poželio sam da sam u društvu Muderrisa, daleko od svoga društva. Ali nije mi bilo suđeno da budem u društvu pravovjernih još jedno izvjesno vrijeme. I dalje sam lutao i molio Allaha da me uputi, a nekako bježao od Islama, a želio ga u srcu. I onda, za najluđu noć daleke 1996. spremao sam se i na polasku mi je brat, onako bratski rekao:“Nemoj mi pijan doći kući.“ Ja sam onako reda radi rekao: „Neću.“, a u sebi sam rekao:“Malo sutra.“ Počelo je ludovanje i ja naravno kao i uvijek nisam slušao one koji su me savjetovali. Počeo sam piti i slaviti dolazak „NOVE GODINE“.

Nešto malo poslije ponoći ja sam sjedio sam a ispred mene je stajala napunjena čaša i ja sam se sjetio riječi mog brata, koje nisam do tada ni pokušavao da ispunim. Gledao sam čašu i rekao sebi nikad više. Nedugo poslije toga sam na zaprepaštenje mojih prijatelja pošao kući i zatekao brata budnog. Gledao me je nekako čudno, kao da ne vjeruje svojim očima. Pa ja dolazim trijezan kući i „tako rano“. Ujutro sam donio konačnu odluku o svom dotadašnjem životu. Nikad više alkohol. Počinjem čitati knjige o Islamu i nailazim na ajete i hadise u kojima se govori o namazu i čvrsto odlučujem da ću naučiti klanjati. Prvo sam stidljivo učio i klanjao namaze kad bio bio sam u kući gledajući u NAMAZ SALAT. Kada bi bio vani s društvom pri nastupu namaskog vremena ja bi izmislio neki razlog i odlazio kući. Odlučio sam otići i na džumu, ali nikako da se natjeram. I onda je došao i taj dan.

Moj nastavnik matematike, inače naš komšija, se vratio Islamu početkom buđenja nacionalne svijesti Bošnjaka i nas omladinu pozivao na namaz. Imao je sina koji je išao na džumu, ali malo nevoljko. I da ne bi išao sam on jednom mene pozove i ja na njegovo čuđenje pristadoh. I tako ja odoh na džumu. Na žalost onaj koji je bio sebeb mog odlaska na džumu više ne dolazi na džumu, a njegov otac i moj nastavnik, e za njega je vezan jedan zanimljiv slučaj koji bi volio podjeliti sa vama. Kao što rekoh on se vratio u Islam, nakon godina lutanja i bio je uzoran musliman do kraja ovodunjalučkog života. Preselio je na Ahiret zadnjeg dana ramazana nakon iftara. Molim Allaha da mu podari Džennet Firdews.

A ja sam polako ulazio u Islam, mada to nisam puno pokazivao svojim prijateljima. Moj brat je donosio knjige i ja sam prosto gutao, ali još nisam imao snage da kažem sebi da je vrijeme da se potpuno vratim Islamu. Brat je kako sam rekao odmah nakon smrti naše majke počeo klanjati i meni stalno govorio da mu nije jasno kako još nisam shvatio da je Islam ono što je najvrijednije i za šta treba živjeti, a ja sam znao da je u pravu, ali sam se pravio da nisam zainteresovan za ono što mi priča. Onda je brat okrenuo način pozivanja u Islam. Shvatio je da ga ja neću slušati, kao što ga nisam ni prije slušao kada me je savjetovao. U našu kuću su počeli dolaziti njegovi prijatelji iz džamije, koje je on zvao braćom. Svi su bili pristojni i uljudni, za razliku od mog društva s kojima sam provodio najviše vremena. Od svih njih nekako mi jedan prosto prirasto srcu a bio je nekako najsmireniji među njima i najodlučniji.

On je češće dolazio s bratom. Ja sam često provokativno pitao, ali on mi je uvijek smireno odgovarao i na svaku moju bezobraznu provokaciju odgovaro jasno i smireno. Uz njega sam shvatio puno toga što me zbunjivalo iz Islama i on me je svojim govorom ohrabio za moj konačni povratak u Islam i napuštanje mog dotadašnjeg života. I to je moj povratak u Islam. Danas pokušavam da budem uzoran musliman, uzoran suprug i otac i da moja Rumejsa koja je dobila ime po uzoritoj ashabijki koja je tražila najljepši mehr u Islamu i za koju je Allahov Poslanik s.a.v.s posvjedočio da je vidio u Džennetu odraste u pokornosti Uzvišenom Allahu i da u mladosti sazna o najvećoj blagodati na ovom dunjaluku, a to je ova uzvišena vjera Islam kojom nas je počastio Uzvišeni Allah.

Na kraju molim Allaha da nagradi obilatom nagradom sve koji su bili sebeb mog povratka u islam, pogotovu mog dragog brata koji je puno saburao sa mnom i birao razne metode da bi me vidio u saffu pored sebe i kao što vidite USPJELO MU JE !!! Ja sam hvala Allahu u saffu pored njega i zajedno padamo na sedždu Uzvišenom Allahu i zahvaljujemo mu na uputi u vremenu kada su mnogi u zabludi.