Blagost i lijep ahlak jednog efendije kao sebeb moje upute

Nije li lijep osjećaj biti sebeb nečije upute? Ne moramo ništa posebno učiniti, dovoljno je osmijeh i blaga riječ da bi se nekom smekšalo srce i otvorila prsa ka islamu. Svako sa sobom nosi priču o tome kako je primio islam, kako se vratio pod okrilje vjere. Nerijetko su razlozi nečije upute ljudi koji su za svoj put odabrali lijepo ponašanje, oni koji ne osuđuju, koji razumiju i slušaju. Ljudi koji se ugledaju na Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, prakticirajući i oponašajući ga u svakom segmentu života pa i u odnosu prema drugima. Moja priča upravo tako počinje, vrata islama otvorio mi je efendija. Čovjek poznat po dobru, blag i pun razumijevanja, do tada meni nepoznat. Bio je učač rukije.
Nisam imao velika interesovanja za islam, ponekad bih otišao na džumu, na Bajram, ali to bi bilo sve od mog islama.

Jedno jutro vratio sam se pijan, bio sam na rođendanu svoga prijatelja.  Majka i sestre su taj dan trebale ići na rukiju, sa jednom prijateljicom i njenom majkom, pozvale su i mene. U tom stanju nisam uopšte razmišljao gdje idem, nije mi bilo bitno kakav utisak dajem niti sam se stidio svog pijanstva. Čak nisam ni znao šta je to tačno rukija. Došavši u tu kuću, uzeli smo abdest.  Nisam primjetio da me je efendija ružno gledao, čak mi se cijelo vrijeme osmjehivao i lijepo sa mnom razgovarao.  Svojim ponašanjem ostavio je veliki trag na mene. Nisam bio svjestan koliko sam smrdio na alkohol i cigare, a on mi ni u jednom momentu nije dao do znanja da sam u tako lošem stanju. Nego, gledao me pogledom punim topline i milosti, ulijevajući smiraj u moje srce.

Poslije nekog vremena, krenuo sam klanjati ali uopšte nisam osjećao slast namaza. Obavljao sam namaz na nagovor mame i sestre, osjećao sam gadost i pitao se zašto mi to treba. Ono što me pratilo godinama je sjećanje na učača rukije, dobrog efendije. Njegov glas odjekivao je u mojoj glavi, želio sam biti poput njega. Vremenom sam počeo voljeti islam, živjeti islam, disati ga punim plućima. Allahova milost spustila se u moju dušu.

Nakon nekoliko godina, sretoh svoga efendiju. Blagog i smirenog čovjeka, njegovim licem blistao je nur. Sjeli smo i porazgovarali o svemu što se izdešavalo. Rekao mi je da je bio svjestan moga stanja ali me nije htio odbiti, pokušao je uraditi najbolje što može. Da je u kojem slučaju bio grub, osor, da je pokazivao odbojnost prema meni, vjerovatno nikad ne bih bio ovdje gdje jesam, Allah najbolje zna. Pokazao mi je jednu životnu lekciju, a to je da prema ljudima treba biti blag, biti svjetlo koje će osvjetliti njihov mrak. Nikada ne znaš šta može biti sebeb nečijeg primanja islama, zato budimo blagi, budimo oni koji su milost na ovom svijetu.