Bog me je preko ideje reinkarnacije i crne magije pripremio za islam

Odrasla sam kao hrišćanka, iako nisam znala mnogo o tome šta hrišćanstvo zapravo jeste. Cijeli život sam pokušavala da sklopim kockice, jer sam oduvijek vjerovala u nevidljivo, vjerovala sam u reinkarnaciju, medijume (ljude koji razgovaraju sa dušama umrlih), crnu magiju (jer je moja porodica imala problem sa tim) tako da mi je bilo lako u to povjerovati, za razliku od ljudi koji su samo slušali priče okoline. Pokušavala sam sve to u šta vjerujem da povežem, što nije bilo moguće, jedno bi isključivalo drugo. Posle sam naišla i na dio u Bibliji u kom se kaže da duše umrlih nisu među nama, što mi je dodatan haos u glavi napravilo, nikako sve te stvari nisam mogla da povežem, ništa se nije uklapalo. Napokon, hvala Bogu, uspjela sam da odgovore nađem u islamu. U islamu su se sve kockice posložile, on mi je dao odgovor na sve, sve se odjednom savršeno uklopilo.

Neposredno prije mog interesovanja za islam, imala sam između ostalog jedan poguban slučaj, samoubistvo druga, što me je opet navelo da se zapitam o nevidljivom i smislu života. I svako napuštanje ljudi, životinja (kojih sam imala mnogo), svaka ta smrt me je navodila na razmišljanje i nepostojanje smisla ako bi se s njom sve okončalo. Imala sam veliku želju da upoznam nekog medijuma, koja mi se na neki način i ostvarila. Naišla sam na čovjeka koji se bavi astrologijom i regresijom, reinkarnacijom, što je priča za sebe. Nisam htjeli propustiti priliku, stupila sam u kontakt sa njim, jer je to bio čovjek koji je na prvi pogled imao isto viđenje kao i ja, što me je oduševilo i navelo me da mu povjerujem.

Otišla sam sama kod stranca u drugu državu, u koju do tad nisam bila, sa predajom Bogu, oslanjajući se na Njega, samo radi saznanja i istine. Za moj odlazak su znali jedino drugarica koja je prije 2 godine primila islam i moj momak koji je tad bio na brodu, tako da sam bila skoro pa sama u priči. Drugarica mi je baš u tom periodu intenzivnije počela sa pričom o hrišćanstvu i islamu, ali ja sam tada više bila zaokupirana reinkarnacijom i tim čovjekom. Otišla sam kao mali detektiv, analizirala sve i naravno vratila se razočarana. Vratila sam se sa tog mog detektivskog poduhvata bez onoga što sam zapravo tražila. Razočaralo me je prije svega njegovo nedolično ponašanje, a i sam poduhvat regresije nije uspio. Ništa nisam novo saznala, ništa što bi me ubijedilo u njegovu priču, sem ispraznog govora bez ikakvog pokrića.

I nakon tog mog razočarenja počinje malo po malo saznavanje o hrišćanstvu i islamu. Gledala sam YouTube snimke daija, učenjaka, i uvijek bih pitala drugaricu kada mi nešto nije bilo jasno. Ona mi nije htjela ništa nametati i forsirati, već je sve teklo postepeno, gotovo neprimjetno, i svakog dana sve više, dok nisam stigla do tačke kada sam shvatila da vjerujem da je islam istina. U istinitost islama me najviše ubijedio sam Kur’an koji je autentičan, netaknut i neuprljan ljudskim djelovanjem, i sva naučna, matematička, lingvistička čuda kojih je svakog dana sve više kako istraživanja napreduju. I sama logičnost i jednostavnost islama, on pruža jednostavnu formulu, svakom razumljivu: Bog je jedan bez ikakvih “primjesa”, dok sa druge strane, hrišćanstvo ima toliko šupljina za koje nisam znala niti sam o njima ranije razmišljala.

Odjednom sam shvatila koliko je koncept trojstva nelogičan i zbunjujuć, i teško shvatljiv većini ljudi, dok bi vjera trebalo da bude jasna i lako shvatljiva svima. I sama Biblija je dokaz svega, svodi se na riječi istoričara, pisaca i ljudi koji na kraju krajeva Isusa nisu ni sreli, niti se zna ko su. Toliko je mijenjano, dodavano, oduzimano, i to onda čovjeku ne daje sigurnost, nema vjerodostojnosti, a ima toliko grešaka i kontradiktornosti. Ne prihvatam da božija riječ može biti takva.

Shvatila sam da je današnje hrišćanstvo zapravo hrišćanstvo apostola Pavla, koji je toliko Isusovih riječi pogazio i napravio vjeru koja se kosi sa glavnom porukom koju je Bog slao ljudima od početka čovječanstva. Pavle niti je ikada sreo Isusa, niti je bio njegov učenik, niti očevidac njegove “smrti”. Na osnovu čega onda da vjerujemo u njegova učenja? Isus nigdje u Bibliji nije rekao da je Bog, a valjda je trebalo jasno da kaže ako je tako, jer ipak je to temelj vjere. I samo trojstvo se počelo propagirati tek nakon Isusa, do tad niko od božijih poslanika nije o tome govorio, a zar to nije malo čudno, da Bog tokom cijele ljudske istorije šalje jednu poruku, i odjednom počne nešto drugo?

Toliko je nelogičnosti i u samom praktikovanju hrišćana, koji se mole svecima i u njima imaju posrednike, a ni sama Biblija ne zastupa tu ideju, da se obraćamo umrlim ljudima, umjesto direktno Bogu. A i zašto bismo uopšte, kada se možemo u svakom trenutku okrenuti Onome koji ima kontrolu nad svim. Ne može se osjetiti istinska slast vjere obraćanjem čovjeku koji je bio kao i svi mi: grešan i slabašan, jer nema čovjeka koji nije takav, koliko god da je pobožan. Umjesto toga, imamo Boga koji jeste savršen, ima svo znanje, svu moć, koji nas uvijek čuje i ima kontrolu nad svim, pa i tim ljudima kojima se ljudi mole, a koji ih ni ne čuju. Bog nam nikada nije dao ni naznaku da se njima trebamo obraćati.

Islam me podstiče da budem bolja osoba u svakom pogledu, i prema Bogu i prema ljudima. Naučio me da se suzdržavam u ljutnji, da svima prilazim blago, da svima želim da pomognem, da izbrišem iz sebe sva negativna osjećanja, a prije svega islamom sam dobila spokoj koji do tada nisam imala, jer znam da je sve od Allaha, djelovalo to nama loše ili dobro, sve je dato iz Njegove mudrosti i milosti. Spoznajom ove vjere konačno sam istinski spoznala Boga i sada u potpunosti mogu da osjetim Njegovu blizinu.

Čitavog života sam vjerovala da me neka sila pazi i priprema postepeno, kako bih svaki naredni događaj lakše podnijela, prosto kao priprema bez koje bi mi određena situacija mnogo stresno pala. I sada sam shvatila da stvarno jeste bilo tako, da me je Allah oduvijek pripremao za islam, i hvala Mu na tome.

Tekst poslala sestra B.P.