Kada misliš da sve ide glatko u životu i potaman, možeš da očekuješ iskušenje koje će ti uzdrmati tlo pod nogama.Prije par godina Allah je iskušao moju mamu bolešću. Sve je počelo nekih mjesec dana prije Ramazana, iznenadne visoke temperature i groznice svako par dana, koje ona nije uzimala za ozbiljno. Kako je vrijeme odmicalo, dan za danom temperature su bile sve češće, koje su trajale satima. Uz to su se pojavili i drugi simptomi bolesti. Kad je otišla kod doktorice i dobila nalaz krvi, hitno je prebačena u bolnicu na daljnje pretrage.

Dan za danom, moja mama je bila sve gore i gore, a doktori nisu znali što joj je. U to vrijeme je već počeo mjesec Ramazan. Nije bilo majčinog iftara, nije bilo mame da te dočeka kući kad dođeš s posla, da te nazove i pita kako si. Kada bih joj otišla u posjetu u bolnicu jedva je pričala koliko se loše osjećala. Subhanallah, tad sam mislila da od moje mame nema ništa i da će preseliti na Ahiret . Moja mama je tad bila daleko od vjere i nije obavljala namaz. Toliko sam se bojala da ako moja mama preseli bez namaza kako li će odgovoriti na pitanja koja nas sve čekaju u kaburu.

Razmišljala sam kako je danima u bolnici, a doktori ne znaju šta joj je. Toliko pregleda su joj uradili da je po rukama bila sva modra od vađenja krvi i infuzije. Allahu sam dove upućivala stalno i činila jako puno zikra Estagfirullah s nijjetom da joj olakša. Nikad u životu nisam osjećala toliki strah, a u isto vrijeme toliku Allahovu blizinu. Samo Allah zna koliko sam dovila i dovila da joj olakša, čvrsto vjerujući da samo On može da pomogn, ma kakvo kod iskušenje nas zadesilo.

Jedan dan sam otišla mami u posjetu , i doktor me je pozvao da razgovaramo jer su otkrili što je mami nakon 2 sedmice boravka u bolnici. Doktor je počeo pričati da ima jako rijetku bakteriju u krvi, da ni njima nije jasno kako i gdje se je zarazila i koje sve posljedice mogu da budu. Oštećenje živčanog sustava, da ostane nepokretna… Ali da će dobiti terapiju i da će pratiti stanje i da još mora ostati u bolnici .

Kad sam izašla iz bolnice nakon svega toga što mi je doktor rekao, osjetila sam nešto što do tad nisam. Kao da mi je pao kamen s srca i teret s prsa. U tom trenutku su mi suze krenule i shvatila sam da je to Allahova milost i da će sve biti u redu s mamom. Jednostano taj osjećaj se ne može opisati riječima, zna samo onaj tko ga je doživo. Odmah sam nazvala sestru i rekla joj sve što mi je doktor rekao i za taj moj osjećaj, a ona mi govori kako možeš biti sigurna da će biti dobro nakon svih tih doktorovih prognoza. Rekla sam joj jednostavno znam, Allah je takav smiraj spustio u moje srce.

Hvala Allahu moja mama je ozdravila i oporavila se uz terapije i kontrole. Hvala Allahu koji ju je izliječio bez posljedica.
Nekoliko mjeseci poslije toga moja mama je počela da obavlja namaz, posti, sluša predavanja i više od onoga što sam ja dovila godinama za nju.

Vežimo naša srca samo za Allaha, koliko god iskušenje bilo veliko i mislili da izlaza nema i da je kraj.  Allah će izlaz dati.

M.Z.