Borac koji je usnio šehidsku smrt

Osman ef. Mustafić, je poginuo na današnji dan, 11.maja 1994. godine. – Saborcima i prijateljima rekao je: “Sutra sam šehid, ako Bog da!” S majkom Eminom halalio se kazavši joj da više neće doći, a s nenom Zulkom popio je “posljednju kahvu”. Svima je nagovijestio svoj “odlazak”. Njegove posljednje riječi nakon ranjavanja, kako svjedoče njegovi saborci, bile su: “Poselamite mi moje kod kuće”, iza čega je podigao ruke kao da uči dovu, a potom ih svezao kao na kijamu.

-O Osmanovom predosjećanju da će poginuti svjedoči i majka Emina: “On je meni više puta kazivao kako će poginuti, ali ja sam sve mislila da se šali. Kaže on meni: ‘Vidiš li ti kakvog ti borca imaš, i šehida, ako Bog da. Mama, da ti kažem nešto, nemoj za mnom plakati, ja ću poginuti, i smrti se ne bojim. Kad poginem, nemoj za mnom plakati, samo mi halali. Da samo znaš kako će u mene lagahna smrt biti. Mene će metak pogoditi tačno u srce.’ Smije se on, to mi priča i gleda u ogledalo. I ja mu ne mogu ništa odgovoriti, u grlu me nešto steglo. Pa će dalje: ‘Mama, da ti samo znaš kako je biti šehid, ti bi bila radosna zbog toga. Koliko ću ja imati pravo da se zauzimam za vas. Prvo ću tebi i svojoj neni Zulki mjesto naći i onda ću birati one koji budu dobri.’ I smije se samo. Kad su ga dovezli kući, bile su mu ruke svezane kao da klanja. A ja, grdne rane, mislila da je ranjen u stomak. Tek kad se narod navečer rasuo, ja sam ga otkopčala, da vidim gdje je pogođen. Kad ono rana na srcu. Kao da ga je cigareta ožegla. I nije nigdje izbila rana. Tačno je u srce pogođen, baš onako kako je i govorio da će biti.”

Majka Emina rado priča i o snovima u kojima je usnila sina Osmana: “Ja sam svog Osmana sanjala više puta, i uvijek su to bili lijepi snovi. Prvi put sam ga sanjala kad su naši osvojili Pećigrad. Sanjam ga kako leži kod mene na kauču. Lijepo obučen, leži na desnoj strani. Kažem mu: ‘Kako si ti meni, sine, mogao otići? Uvijek si govorio da niko ne voli mamu kao ti. A vidiš kako si me ostavio i otišao. De mi barem reci kako ti je, je li ti žao što si ti sam tamo, a mi svi ovamo.’ A on ustade, podboči se na desnu ruku, pa se nasmija. Kaže: ‘Mama, tako mi je fino da mi nimalo nije žao.’

-O njegovoj svjesnoj spremnosti da žrtvuje i vlastiti život svjedoči i izjava generala Izeta Nanića, koji je na Osmanovoj dženazi rekao: “Nedugo nakon stupanja u brigadu, Osman-efendija tražio je privatni razgovor sa mnom. Tražio je Osman od mene zadatak da likvidira Fikreta Abdića, izdajnika muslimanskog naroda. U tom razgovoru mi je rekao sljedeće: ‘Svi znamo da je ključ problema na Bihaćkom okrugu Fikret Abdić. Dozvoli mi da odem u Veliku Kladušu i da ga likvidiram. Ja znam da se ne bih mogao živ vratiti, ali to me ne brine, jer ja se smrti ne bojim!’ To je bila njegova tajna molba. Ja ga nisam pustio, uvjeravajući ga da će Abdića, jednog dana, ubiti njegovi vlastiti sljedbenici.”

-U Drugoj četi Jurišnog bataljona Osman je bio zamjenik Asimu Bajriću, “Doista je mnogo lijepih uspomena koje me vezuju za Osmana. Recimo, posebno je interesantno bilo kad je on učio ezan na liniji. Mi smo u vrijeme ramazana bili na liniji na Ćulumku kod Todorova. To je bio, otprilike, februar 1994. godine. Puca se po cijelu noć, bez prestanka. Onda Osman pred jutro zauči ezan za sabah. Čim on počne učiti, pucnjava prestaje, ‘autonomaši’ šute i slušaju. A on je imao tako lijep i umiljat glas da ga je bilo milina slušati. U rano jutro ezan se prelijeva po okolnim brdima.

Onda se s druge strane linije začuju glasovi: ‘Bravo! Svaka čast.’ Tu ljepotu ezana cijenili su vojnici i s druge strane linije. Na liniji smo razgovarali o ideji kako da se likvidira Fikret Abdić. Pričali smo jedne večeri da bi se trebalo ubaciti između linija i otići u Kladušu i ubiti ga. Poslije je Osman s tom idejom išao kod komandanta Nanića tražeći dozvolu da ga pusti da to učini. Bili smo skupa i kad je poginuo. To smo jutro smo krenuli u akciju zauzimanja pozicije na Marinoj Glavici. Negdje u predjelu samog vrha, prvi neprijateljski rafal zasuo je našu jedinicu. Jedan od metaka pogodio je Osmana. To se desilo u vrijeme dok smo izgovarali tekbir, tako da su mu riječi ‘Allahu ekber’ bile među posljednjim. Osman je prvo bio dobar kao čovjek, pa onda kao imam, a onda i kao borac i starješina. Imao je u sebi neku posebnu ‘ljudskost’ koja se vrlo rijetko sreće”, prisjeća se Bajrić.

-O Osmanovoj želji da bude šehid te lijepom i melodičnom glasu koji ga je krasio Zijad Nanić kazuje: “Osman je poginuo dan nakon što se halalio sa svojim saborcima, kada im je nagovijestio da će taj dan biti šehid, ako Bog da. I doista je poginuo naredni dan. Samo Allah zna kome će dati deredžu šehida. Međutim, na osnovu ponašanja, pristupa borbi te nedvosmislenoj želji, ja sam kod rahmetli Osmana posebno prepoznavao iskrenost u namjeri da postane šehidom. Bilo je još takvih primjera, ali Osman je jedan od četverice koji su na moje uši govorili da žele postati šehidi i sve činili da se to dogodi. Pored svih karakternih vrlina i šehidskog išareta, Osman mi je ostao u pamćenju i po svom gotovo perfektnom glasu. Lijepo je mujezinio i učio Kur’an. Njegov ezan ‘dizao je iz mrtvih’. Na otvoru džamije u Varoškoj Rijeci 1991. godine Osman je paralelno učio ezan za podne-namaz s hafizom Azizom Alilijem. Prvo jedan, pa onda drugi. To je bila divota”, završava Nanić.

Osman-efendija Mustafić bio je vedri i poletni mladić koji je sve svoje mladalačke želje sveo na jednu – da postane šehid. Poginuo je u dvadeset i četvrtoj godini života, u jeku najboljih godina mladosti.

Piše: Amir Sijamhodžić