Brada – vid ekstremizma?

Neki dan na Facebook profilu jednog brata pročitah: “Zar nije islamofobija kada zbog brade ne možeš dobiti posao u Islamskoj zajednici – pa ti kažu da bradu obriješ ili skratiš na minimum?”, i ova me rečenica podsjeti na jedan događaj iz 2003. godine. Naime, u jednom bosanskom gradu ušao sam u autobus koji je vozio za Švedsku i sjeo sam na slobodno mjesto pri kraju autobusa. Nekoliko redova ispred mene, sjedilo je nekoliko mladića, a i na suprotnoj strani također je sjedilo nekoliko mladića i jedna djevojka koja je imala nešto prozirno na glavi, nešto poput hidžaba, pa sam pomislio da bi mogla biti muslimanka…

Kako je vožnja autobusom do Švedske duga (negdje oko 36 sati), imao sam priliku da se upoznam s ovim mladićima koji su sjedili oko mene. Kada sam stupio u razgovor s njima, saznao sam da se radi o softama koje je IZ poslala bošnjačkim džematima u Švedskoj kao pomoć domaćim imamima u toku mjeseca ramazana (koji je bio na pragu) i da je to ujedno i tim mladim ljudima praksa za imamski posao koji će, u budućnosti, obavljati. Saznao sam da su to sve momci koji su završili medrese, neki su bili na završnoj godini islamskih fakulteta, a neki su završili fakultet u Egiptu.

Gledajući ih, razmišljao sam da po izgledu nijednog od njih ne bih mogao prepoznati da je musliman, te sam se zapitao: zašto je ovakvo stanje? Jedino sam po sestri, koja je imala hidžab i koja je u toku vožnje pričala s ovim drugim mladićima, mogao pretpostaviti da se radi o muslimanima. Svaki muslimanski muškarac trebao bi se prepoznavati po puštenoj bradi i potkresanim brkovima, ali, nažalost, takva praksa izostaje kod bh. muslimana. Ovim nikako ne želim da kažem da se vjerovanje – iman jednog muslimana svodi na dužinu njegove brade ili samo na njegov fizički izgled, nego jednostavno ne mogu a da se ne zapitam kako to da je u instituciji koja predstavlja islam na području BiH zapostavljena naredba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Razlikujte se od mušrika, puštajte brade, a podrezujte brkove.”

 Izgleda da je pravilo: ako želiš da uspiješ u IZ-u, tj. da dobiješ neko značajnije mjesto, moraš obrijati ili značajno skratiti svoju bradu. Ovo možemo vidjeti iz primjera naših doktora islamskih nauka, fakultetskih profesora, koji su imali duže brade, ali mnogi su bradu znatno skratili kada su dobili neka značajnija mjesta u IZ-u ili na islamskim fakultetima.

Isto tako, i daije koje poznate po svojim bujnim bradama, od trenutka kada se počnu približavati IZ-u, kao po nekom pravilu, počnu brijati ili značajno kratiti brade, što je, izgleda, uvjet da bi mogao nešto ostvariti u IZ-u, ili da bi bio prihvatljiv za neku saradnju. Isto tako, braća koja se iz raznoraznih razloga žele aktivno uključiti u rad IZ-a (neki vide veću korist u tome jer se na taj način dolazi do širih masa, neki čisto iz razloga da obezbijede materijalnu ezgistenciju za sebe i svoju porodicu, neki osjete da jednostavno pripadaju svojim bićem tu – ništa od ovog ne osuđujem), kao po nekom pravilu, znatno skraćuju brade.

Zašto je ovakvo stanje u IZ-u u pogledu puštanja i nošenja brade? Da li se radi o strahu od nekog? Da li se ljudi boje da ih neko ne proglasi ekstremistima ako budu imali ljude s dugim bradama u svojoj organizaciji ili ako ih sami budu imali? Da li se nekome želi dodvoravati ili dokazivati da smo mi moderni, zapadnjački muslimani? Da li postoje u IZ-u struje koje smatraju da je brada nazadnjaštvo ili da su ljudi s dužim bradama neuredni? Ili neko smatra da je ovo sadašnje stanje dio naše višestoljetne tradicije (ovdje, nažalost, mnogi našu tradiciju uzimaju samo od kraja Drugog svjetskog rata i Titine vladavine, a sve ono što je bilo ranije, to odbacuju).

Imajući sve ovo u vidu, onda nije ni čudno da se oni koji puste bradu iz vjerskih razloga svakodnevno diskriminiraju i u drugim institucijama, od školovanja, traženja posla i sl. Nažalost, stječe se dojam da IZ, koja treba da pomogne tim ljudima, sama izaziva i podstiče predrasude i animozitet prema toj praksi poslanika Muhammeda, salallahu alejhi ve sellem.

P.S. Kako je lijepo vidjeti našu ponositu braću iz Sandžaka i mnoge njihove imame koji se ne stide ovog propisa islama