Budi pomagač ove vjere

2011. godine u  julu mjesecu, Anders Brejvik, hladnokrvni ubojica naoružan vatrenim oružjem, dolazi na ostrvo Utoja (Norveška), gdje su aktivisti i simpatizeri Radničke partije imali kamp, i počinje ubijati svakoga koga je sreo, i tom prilikom ubio je 69 osoba, a ranio 33. Kada je počeo pucati i ubijati, nastala je panika na ostrvu, učesnici kampa su se razbježali po ostrvu pred ovim monstrumom. Svi oni koji su vidjeli ovog ubicu, bježeći pred njim, upozoravali su druge, na drugim dijelovima ostrva, da se i oni sakriju i da ne idu u njegovom pravcu jer će biti ubijeni. Zašto su to radili, tj. zašto su u toj pometnji i strahu zaustavljali druge, koji su, ne znajući šta se dešava, išli u pravcu pucnjave želeći vidjeti o čemu se radi? Zbog ljudskosti. Bilo je ljudski da druge sačuvaju da im se ne desi neko zlo, odnosno savjetovali su ih da ne idu tim putem i da se sklone negdje, jer im, inače, prijeti propast.

Sada se postavimo u situaciju da se radi o nama, odnosno da znamo da se malo niže niz ulicu nalazi grupa ljudi koji zaustavljaju svakog ko naiđe i zlostavljaju ga na najgori mogući način. Vi biste, brate i sestro, bježeći od njih, svakog onog koga biste sreli i vidjeli da ide u njihovom pravcu, upozorili da ne ide tim putem i da se vrati, jer će biti teškom mukom mučen. Ovo biste sigurno uradili, jer bi vam to vaša savjest nalagala. A pogotovo kada biste na tom putu sreli nekog od svoje bliže familije, recimo brata ili sestru, pa ako te ne bi željeli poslušati, čak biste ih i silom pokušali zadržati i odvratiti od namjere da idu dalje tom ulicom.

* * *

Sada da razmislimo o ovome, mi kao muslimani vjernici ubijeđeni smo u postojanje Džehennema i teške, za ljudski um nezamislive, kazne u njemu, koje čekaju sve one koji tumaraju po ovom dunjaluku udaljeni od Allahove upute i koji žive u moru grijeha i poroka. Mi smo okruženi tim ljudima i vidimo ih kako idu prema Džehennemu, ali se postavlja pitanje da li šta činimo da im ukažemo gdje su se uputili i šta ih čeka na kraju tog puta?

Jer, kao što smo gore naveli, sigurno bismo ih upozorili na mučitelje na kraju ulice, međutim vidimo mnoge koji idu prema Džehennemu i vječnoj kazni u njemu, mi se družimo sa njima, imamo rodbinske veze sa nekima od njih, radimo sa drugima ili idemo u školu zajedno, ali ih ne upozoravamo na Džehennem. Pa šta je to sa nama? Jedan Šveđanin, na jednom islamskom forumu na švedskom jeziku, pošto je saznao istinu i prihvatio islam, rekao je: “Muslimani, šta je sa vama, kakvi ste vi to ljudi? Vi znate šta ljude čeka poslije ovog života, i znate da će mnogi biti kažnjavani što nisu proživjeli život u pokornosti Allahu, ali to ne govorite ljudima. Ja nikada ne bih mogao sjediti u društvu sa ljudima gledajući da jedu hranu koja ima otrova u sebi i od koje će umrijeti a da ih ne upozorim na to.”

Na drugoj strani, kada nam se desi nešto lijepo, to želimo da podijelimo sa što više ljudi, recimo kada odemo u neku prodavnicu i naiđemo na neke lijepe stvari, a prodavnica je pred bankrotom i daje stvari u pola cijene, prvo što uradimo jeste da sebi uzmemo što više stvari, a kada dođemo kući požurimo da nazovemo svoju rodbinu i prijatelje da im javimo kako bi i oni otišli i kupili sebi tih jeftinih a kvalitetnih stvari. Tako i sa Džennetom, znaš da on postoji, čuo si i slušao o njegovim ljepotama koje nikada neće proći – ubijeđen si cijelim svojim bićem u to, radiš da zaradiš Allahovu milost i džennetske bašče, pa što si onda škrtac, zašto to dobro želiš samo sebi? Pričaj i drugima o njegovim ljepotama i njegovoj neprolaznosti i pozivaj ih na put koji vodi ka njemu.

* * *

Međutim, da bi stvar bila još jasnija, pozivanje na dobro i odvraćanje od zla nije stvar dobre volje jednog muslimana, već mu je to obaveza propisana od Uzvišenog Allaha, za čije izvršavanje slijede ogromne nagrade, a onima koji to zapostave slijedi kazna na dunjaluku, a možda i na ahiretu. Plemeniti Allah u Kur’anu kaže za naš ummet: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete….” (Alu Imran 110)

Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša ili ćete naređivati dobro i odvraćati od zla ili će vam Uzvišeni Allah ubrzo poslati Svoju kaznu pa ćete Ga dozivati, a On vam se neće odazivati.”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ““Da tvojim sebebom Allah uputi jednog čovjeka, bolje ti je od svega onoga što je između Zemlje i nebesa.”

ZNAMO LI PREPOZNATI POTREBU?

Svi smo mi, na neki način, u mogućnosti da djelujemo davetski na ljude: na svoju rodbinu, radne ili školske kolege (može se dati neka islamska literatura, audio ili video materijal, uputiti na neku islamsku internetsku stranicu i sl.), dok nismo svi u mogućnosti da aktivno učestvujemo u davetskim aktivnostima usmjerenim prema širim masama.

U slučaju da se ne može pomoći fizički, onda se mogu materijalno pomoći džemati, daije ili davetske organizacije, svako u skladu sa svojim mogućnostima, pogotovo braća i sestre koji žive na Zapadu. Isto tako svjesni smo da ponekad riječ savjeta koju uputimo drugima nema isti odjek u njihovim srcima kao kad to isto sami pročitaju na nekom davetskom portalu. Ali…. mnogi od nas poprilično su zakazali na ovom polju. Mnogi od nas ne uviđaju tu ogromnu potrebu kada se radi o finansijskom pomaganju davetskih projekata i davetskih organizacija. Koliko je projekata propalo ili radi sa velikim poteškoćama, baš iz razloga što nedostaju novčana sredstva.

Svima nam je žao kada vidimo u kakvom su stanju muslimani danas, kako na globalnom, tako i na našem lokalnom nivou i svi bismo željeli da se riječi islama uzdignu i situacija muslimana popravi, ali zato smo dužni žrtvovati nešto, jer ništa se samo od sebe neće promijeniti. Uzvišeni Allah je kadar uzdići muslimane i Svoju vjeru, ali On neće promijeniti jedan narod sve dok taj narod ne promijeni sam sebe.

Naša je dužnost da pomognemo ovu vjeru, da, u prvom redu, pozivamo svoj, bošnjački narod, da se vrati islamu, jer mnogo je onih koji su daleko od upute, i kao takvi postaju lahka meta za razne sihirbaze i šarlatane (poput Turabija), postaju kao ovce za klanje vukovima koji žive u našem okruženju i koji su nas, već po ko zna koji put, u prošlom ratu pokušali da istrijebe sa lica zemlje (slika na početku teksta samo je jedno podsjećanje na ovo). A poslije njih, naša je dužnost da poruka islama dođe i do nemuslimana koji žive oko nas, a uputa je u Allahovim rukama.