Čežnja za šehadetom

Prvi dio priče: Bilo je to ratne 1994.g. Došao mi je njegov babo i rekao da mu je sin poginuo. Trebao sam naći Besima i reci mu da je njegov brat danas poginuo na prvoj borbenoj liniji. Nasao sam ga. Sjeli smo u auto i povezao sam ga kuci. Rekao sam: Znas, svi moramo jednoga dana otici… Rekao je odmah: Je li to moj brat poginuo? Da, odgovorio sam. Osmjehnuo se i rekao: Molim Allaha da ga primi od mene i moje porodice. La ilahe illellah. Otisli smo do njegove kuce, a narod se vec okupio oko kuce….

Usao sam sa Besimom u sobu u kojoj je lezao mrtav njegov brat. Besim se sagnuo i poljubio ga. Pogledao sam tijelo koje je je imalo tacno na pola cela ulaznu ranu od snajperskog hica. Klanjana je dzenaza ali meni nije iz glave izlazilo to Besimovo lice puno zadovoljstva sa Allahovom odredbom. Pitao sam se zar ima ovakvih ljudi, sa ovakvim osobinama o kojima sam samo citao u kazivanjima o ashabima?

Ubrzo mi je dosao Besimov babo i molio da nagovorim Besima da ne ide vise u akcije, nego da ostane kao logisticka podrska, ili u zadnjim borbenim redovima, jer samo mu je on ostao od muskog potomstva, a jos uz to 20 godina ima. Rekao sam: Ti znas Besima da je to nemoguce, ali cu ga pokusati odgovoriti od prvih redova.

Drugi dio: Proslo je nekih 20-tak dana od kako je klanjana dzenaza Besimovom bratu, a dosao je novi zadatak. Dobili smo naredbu za punu borbenu gotovost, te da se sutra rano krece na kotu….

Rekao sam poslije ikindije namaza: Besime ti ostajes, a mi sutra ujutro krecemo. Gorko se nasmijao. Rekao mi je kroz smijeh: Necu ti halaliti, ako me veceras ne vjencas, i ako jos uz to ne budem sutra isao u akciju. Rekao sam sebi: Je li ovo covjek ili melek? Upitao sam ga imas djevojku? Rekao je: Da. Idemo sada da me vjencas.

Otisli smo do kuce djevojke, ali njen babo je bio na liniji. Uporni Besim nije odustajao. Rekao mi je vozi na prvu liniju. Sjecam se da sam autom sa ugasenim farovima dosao do samoga rova, a ezan je za aksam ucio. Nasli smo babu, a Besim zaprosi djevojku od babe na prvoj borbenoj liniji. Naravno babo je bio zbunjen, ali je pristao jer nije mogao protiv Ajsine rijeci. Dogovorili smo vjencanje poslije jacije, dok babo sidje sa linije, a mi da nadjemo svjedoke za vjencanje. I tako i bi. Besim se vjenca tu vece, a odmah iza toga mladu ostavi kod babe i zajedno sa mnom poce spremati borbeni komplet. Jos vise sam bio u bunilu. Sjecam se da sam ga zezao, ali je tada rekao da mu je puska (kalasnjikov) druga zena i da tu noc spava sa drugom zenom.

Treći dio: Sutradan je zemlja pocela da gori. Bili smo na nekih 20 metara od cetnickih rovova, a spoj dima, baruta, zujanje metaka, detonacije…. proizvedu u covjeku adrenalin pa se covjek osjeca kao da leti, a ne da hoda po zemlji. Vidio sam pored sebe odmah Besima kako baca bombe prema cetnickom rovu. I dok se jedan brat namjestao da ispali RPG 10-metara desno od nas, nije vidio da je bomba pala izmedju nas. A onda samo prasak. Tek vjencani Besim se bacio do mene. Pogledao sam ga i vidio ponovo rupu na pola cela od gelera bombe.

Krv mu je curila u oci i po licu. Rekao je: Samire, umrijet cu. Rekao sam mu kroz salu umirujuci ga: Hajde ne zezaj. Rekao je: La ilahe illelleh. Ponavljao je te rijeci. Vristao je izgovarajuci tekbire. Gledao je u mene pa bi rekao: Reci da cu umrijeti. Dok sam ga previjao, suze su mi isle na oci jer sam se sjetio njegovog poginulog brata i oporuke babe.

Nekako smo ga izvukli do saniteta, a Besim je prevezen u bolnicu. Tu vecer sam dosao kod njega, a on je lezao na krevetu. Kada sam mu prisao, zaplakao je. Pitao sam ga kroz salu, sta je ba? Rekao je: Samire, zao mi je sto nisam danas poginuo na Allahovom putu. ALLAH; ALLAH! Tada sam shvatio da ovaj momak i pored toga sto taj dan nije poginuo, ima preveliku zelju za sehadetom te sam bio ubijedjen da ce mu Allah uslisati njegove zelje.

Proslo je sedam dana, a Besim je sa zavojem na glavi izasao iz bolnice na svadbu. Bio je u braku oko dvije sedmice, da bi nakon toga poginuo ostvarivsi svoju najvecu zelju: SMRT NA ALLAHOVOM PUTU!
________________________________

U znak sjecanja na Besima Bašića na koja su me potakla njegov rokovnik koji sam nasao u svojim stvarima, a u kome je zapisao ajet: “I ne govorite za one koji su poginuli na Allahovom putu: Mrtvi su. Ne! Oni su zivi, ali vi ne osjecate.”

Preuzeto sa facebook profila prof. Samira Avdića, gdje je profesor pisao o dešavanjima u kojima je bio lično svjedok