Činjenje djela radi dunjaluka i dunjalučkih ukrasa

– Ako čovjekov pokretač (povod, cilj) prilikom činjenja nekog djela bude dunjaluk i dunjalučka dobra, dakle ne cilja niti ima u podsvijesti nagradu kod Allaha i ahiret… onda ovakva osoba nema nikakve nagrade na ahiretu, a ova praksa i postupak se ne mogu desiti (pripisati) čovjeku mu’minu (vjerniku), jer mu’min pa i onaj slabog imana bar u podsvijesti ima (cilja) ahiret i nagradu kod Allaha.

– Ako čovjekov cilj prilikom činjenja nekog djela bude traženje Allahova zadovoljstva, a pri tome također želi dunjaluk i dunjalučka dobra (ukrase), dakle kod njega je nijjet i ciljj podjednako podijeljen između dunjaluka i ahireta, odnosno dunjalučkih ukrasa i Allahova zadovoljstva… onda ova osoba iako je mu’min (vjernik) biva mu’min slabog imana, manjkavog ihlasa i tevhida, a samo djelo biva krnjavo zbog nepostojanja potpunog ihlasa (iskrenosti).

– A ako čovjekov cilj prilikom činjenja nekog djela bude samo traženje Allahova zadovoljstva (on je potpuno iskren u tome), no on uzima za dotično djelo neki vid “nagrade” (naknade) kojom se koristi kroz dunjalučki život ili vršenje drugih ibadeta (kao što je to praksa ljudi na dunjaluku), tj. uzima ono što je praksa da ljudi uzmu za svoje usluge (znanje, zanat), ili kao što borac na Allahovom putu (ar. Mudžahid) kada ide u rat, on biva nagrađen za to svo djelo da li ratnim plijenom ili drugim vidom prikladne naknade, ili što je slučaj sa vakufom koji se dadne za mesdžide, škole, i druge vjerske poslove kojima se odredi protuvnaknada za izvršenje istih… uzimanje za ove navedene stvari ne utiče na iman (vjernovanje) čovjeka i njegov tevhid, jer nije svojim djelom želio dunjaluk, naprotiv on je želio ahiret i Allahovo zadovoljstvo koje se ogleda u tome da insan dobije protuvnaknadu kojom će se dalje pomoći u izvršavanju ibadeta i Allahovih naredbi.

Zbog svega navedenog, Allah Uzvišeni je odredio da radnici na Allahovom putu imaju udio u onome što rade samo i iskjučivo u Njegovo ime, kao što je to prilikom Zekata (oni koji ga prikupljaju) ili plijen (El-Fej), i sve druge vjerske dužnosti koje se rade u ime Allaha, al’ je nezamislivo da one opstoje bez nankade onima koji ih izvršavaju, a to je prethodno detaljno pojašnjeno.

Ovo prethodno pojašnjenje, jasno pokazuje svima nama propis ove velike mes’ele (pitanja), i obvezuje sve nas da se uskladimo i vodimo shodno prethodnom pojašnjenju, a Allah najbolje zna.!”

(Pogledati: El-Kavl Es-Sedid – Šerh Kitabu Et-Tevhid str. 147)