Čovjek iza oklopa – Salahuddin el-Ejjubi

On je prezirao nepravdu u vremenu tame. Ostavljao je po stranu kritiku onih koji su ga nazivali ludim jer je želio naizgled nemoguće – ujediniti ummet, ustati protiv krstaša i vratiti čast i ugled ondje gdje pripadaju. Bio je poštovan, kako od strane svojih prijatelja tako i od neprijatelja, i možda je jedan od malog broja ljudi koji evociraju osjećaj časti i ponosa tako velikog broja ljudi u svakom stoljeću i mjestu. Čak i obično antimuslimanska filmska industrija u americi nije mogla a da ne napravi portret o časti i pravednosti po kojoj je Salahuddin bio poznat.

Svima nam je poznato kako je porazio krstaše i natjerao ih u bijeg u bitkama kod Aleksandrije, Hitina, Akre, Tajre, Bejruta, Nablusa, Haife, Tiberije, Gaze, Askalana, Jerusalema i mnogim ostalim gradovima po Šamu i sjevernoj Africi. Poznat nam je Salahudin – Ratnik.

Ali ko je bio čovjek iza oklopa? Kakav je bio kao osoba? Kakav je bio kao musliman? Kakva je to ličnost potrebna da bi izvojevala takve herojske podvige i da zasluži takav status?

U ‘al-Bidajje we-Nihajje’ (13/5-6), Ibn Kesir je rekao da je u vremenu njegove smrti Salahuddin jedva posjedovao nešto novca i to iz razloga jer je:

„…zbog ogromnog broja poklona, sadake i dobrote koje je djelio svojim vođama i ministrima pod njegovom komandom, pa čak i svojim neprijateljima! To sam već prethodno objasnio. Bio je veoma običan u oblačenju, hrani, piću i sredstvima transporta. Samo je nosio pamuk, lan i vunu. Nije poznato da je ikada pristupio bilo čemu zabranjenom ili pokuđenom, naročito nakon što ga je Allah blagosiljao sa njegovim kraljevstvom. Zapravo, njegova najvažnija briga i cilj je bio pomoći islam.“

Ibn Kesir dalje nastavlja:

„Ovo u dodatku svih vrlina i jedinstvenih sposobnosti koje je posjedovao u arapskom jeziku, poeziji i istoriji, dotle da je čak poznavao napamet ‘al-Hamasa’ (knjigu poezije koju je sastavio Ebu Temmam at-Tai).

On je bio veoma striktan u klanjanju na vrijeme u džematu. Priča se da nije nije nikada propustio klanjati jedan namaz u džematu u toku većeg djela svog života, čak i tokom bolesti od koje je poslije umro. Imam bi ušao i počeo ga predvoditi u namazu a on bi se borio da ustane i klanja uprkos svojoj slabosti.“

On nastavlja:

„Volio je da sluša učenje Kur’ana i čitanje hadisa i znanja. Bio je uporan i naviknut da sluša hadise koje bi mu čitali do te mjere da bi slušao odjeljak dok bi stajao u borbenim redovima vojske. Uživao bi u tome i govorio bi: „Niko ne sluša hadise u situaciji poput ove.“

On takođe spominje:

„Bio je blagog srca i lahko bi se rasplakao kad god bi čuo hadis.“

On nastavlja:

„I Salahuddin je bio od najhrabrijih ljudi i najjači od njih tjelom i srcem uprkos bolesti od koje je njegovo tjelo patilo. Ovo se najočiglednije može vidjeti tokom opsade Akre, kada je uprkos ogromnom broju neprijatelja, on samo povećao svoju snagu i hrabrost.Oni su imali oko 500.000, neki kažu 600.000, vojnika a on je ubio 100.000 od njih.“

On takođe kaže:

„Bio je velikodušan, dobro okružen, stalno bivao vedar i nasmijan. Nikad nije popuštao u bilo kojem dobru koje je radio. Bio je izrazito strpljiv prilikom činjenja dobra i obožavanja Allaha.“

U ‘Sijar E’lam an-Nubala’ (15/436), spominje se da je al-Muveffak Abd al-Latif rekao:

„Otišao sam kod Salahuddina dok je bio u Jerusalemu i vidio sam kralja koji je plijenio oči divljenjem a srca ljubavlju, bilo da su bili blizu ili daleko. Bio je opuštena osoba, dopadljiva a njegovi drugovi su ga oponašali, takmičeći se sa njim u dobru kao što Allah kaže: I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti…(Hidžr, 47)

Prvu noć koju sam proveo sa njim našao sam da je njegov skup okupljen sa učenjacima koji su bili preokupljeni znanjem. Slušao bi ih pažljivo i učestvovao u njihovim raspravama. Naučio bi kako da gradi zidove i kopa rovove, i sam bi to potom radio, noseći kamenje na svojim plećima.“

Al-Imad je rekao u ‘as-Sijaru’ (15/440):

„Oblačio bi samo ono što je dozvoljeno nositi, poput lana i pamuka. Njegovi skupovi su bili bez isprazne priče i prisustvovali su im samo čestiti ljudi. Volio je da sluša hadise kako se čitaju sa lancima prenosilaca. Praštao je, bio je iskren, bogobojazan, čist i povjerljiv. Suzdržavao se i ne bi se srdio. Nikada ne bi vratio nekoga kome je bila potrebna pomoć niti bi ponizio nekoga ko je govorio pred njim. Bio je izuzetno blag i izdašan, i ukorio me je jer sam ukrasio svoje potrebštine srebrom a ja sam mu spomenuo da je Ebu Muhammed al-Džuvejni smatrao to dozvoljenim. I nisam ga vidio osim da klanja u džematu.“

Takođe na istoj strani, Ebu Džafer el-Kurtubi kaže da kada je Salahuddin bio na samrtničkoj postelji:

„Završio sam učenje Kur’ana sa ajetom: „On je Allah – nema drugog boga osim Njega – On je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta,“ (al-Hašr, 22) i čuo sam Salahuddina kako kaže:“Ovo je istina“ a bio je u komi prije ovoga. Potom je umro i al-Hatib ad-Devla je ogasulio njegovo tjelo.Iznesen je u ćefinu i Muhi al-Din bin az-Zinki mu je učio dovu. Zatim je bio vraćen u sobu u vrtu gdje je boravio dok je bio bolestan a potom sahranjen. Čuli su se glasovi plača, i bili su tako glasni da bi i pametan pomislio da čitav svijet plače u jednom glasu. Ljudi su bili toliko shrvani tako da su neki od njih bili odvraćeni od dženaze. Ljudi su iskazivali svoju žalost nad njegovom smrću – uključujući i krstaše, zbog njegove iskrenosti i povjerljivosti.“

Zehebi kaže:

„I nikada nisam vidio kralja zbog čije smrt je narod bio tako tužan od njega. Ovo iz razloga što je bio voljen od svih, dobrih i loših, muslimana i nevjernika.“

Gornji opisi govore sami za sebe:

To je bio Salahuddin. To je bio čovjek iza oklopa. To je bio njegov karakter i stil života i to je bila platforma zbog koje je uspio postići tako nevjerovatne podvige po svim zemljama, po čemu ga pamtimo danas. Nije bilo ništa drugo do njegov životni stil i karakter koji ga je učinio odabranim kod Allaha nad svim njegovim savremenicima da posjeduje viziju i djela koja će od njega napraviti legendu.

I ovaj životni stil i karakter je nešto što se može pronaći među svim legendama islama danas, bilo da su učenjaci ili mudžahidi. Uvijek ih vidimo kako ogromnu pažnju pridaju slijeđenju, svakodnevnom učenju Kur’ana, studiranju šerijata, davanju ogromne sadake, sprečavajući da i jedna obična beskorisna riječ izađe iz njihovih usta, živjeći jednim životom bez luksuza i pretjeranog komforta. Vjerovali ili ne, neki od nas gledaju na ove stvari kao teške, dosadne, bez uzbuđenja, i ignorišemo ih zbog nesposobnosti razumjevanja kako bi ove stvari povezali sa herojskim djelima po kojima su ove legende bile poznate. Kako god, nema drugog puta do ovog, to je bio sam taj životni stil koji je učinio mogućim da ovi ljudi žive za nešto veće od njih samih – za Islam. Ne možeš sanjati o drugom načinu da odbraniš šerijat ako nemaš tu volju da implementiraš ove stvari u tvojoj svakodnevnici u tvom životu.

Još jedna stvar se treba spomenuti: on nije oduvijek bio ovakav.

Zehebi spominje u ‘as-Sijaru“ (15/434 i 436).

„Tokom svog vremena kao vladar ostavio je alkohol i dunjalučka uživanja.“

„Pio je alkohol ali se poslije pokajao od toga.“

To je tačno. Salahuddin el-Ejjubi – pravedni čovjek koji je promjenio tok istorije je volio da pije i da se upušta u dunjaluk prije nego je odlučio da se bori protiv krstaša. Ova mala činjenica nas uči veoma ogromnoj lekciji, nije svako rođen sa takvalukom – bogobojaznosti. Veliki ljudi koje volimo i kojim se divimo nisu uvijek bili tako veliki, i ovo ti daje nadu da, bez obzira koliko misliš da si beznačajan ili izgubljen da možeš postati neko veoma velik jednog dana…