Piše: Amir Durmić

Muslimani su jedni drugima braća, a imansko srodstvo najčvršća je veza koju poznaje ljudski rod. Samo će iskreni vjernici, Allahovom milošću i dobrotom, dijeliti džennetska prostranstva, a tu privilegiju neće imati ni rođena braća ni sestre, pa čak ni roditelji ni njihova djeca, ukoliko je među njima, u vrijeme dok su boravili na dunjaluku, bilo onih koji su iz oholosti ili bilo kojeg drugog razloga odbili Istinu, nakon što im je jasno predočena, i svjesno izabrali put zablude.

Imansko srodstvo

Dobro nam je poznato da je Uzvišeni Stvoritelj nevjernicima zabranio Džennet. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Na Sudnjem danu, poslanik Ibrahim srest će svoga oca Azera. Na Azerovom licu bit će crnilo i prašina, i tada će mu Ibrahim reći: ‘Zar ti nisam govorio da mi ne budeš nepokoran?’ ‘Pa, danas ti neću biti nepokoran’, reći će njegov otac. ‘Gospodaru moj, obećao si da me nećeš osramotiti na Dan proživljenja, a koja je žalost veća od toga što je moj otac udaljen od Tvoje milosti?’, reći će Ibrahim, a Uzvišeni Allah odgovorit će mu: ‘Ja sam nevjernicima zabranio Džennet…’” (Buhari, 3350). Iz istog razloga u Džennetu neće biti ni Ebu Džehla ni Ebu Leheba, pa čak ni Ebu Taliba, iako su sva trojica bili rođene amidže vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, najodabranijeg poslanika i najuglednijeg i najčasnijeg stanovnika Dženneta. S druge strane, u njegovom društvu, u najuzvišenijim i najljepšim dijelovima Dženneta, bit će mnoštvo onih koji s njim nisu bili povezani ni krvnim srdostvom niti su ih vezivale bilo kakve geografske, lokalne ili regionalne veze. U Kući vječnosti spojit će ih ono što ih je vezivalo i na dunjaluku, bez obzira na to da li se radilo o onima koji su imali privilegiju i čast da žive u njegovom vremenu, ili o onima koji ga nisu upoznali, ali su ga silno zavoljeli i, slijedeći njegov sunnet, čvrstim koracima koračali njegovim stopama. Takve je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao svojom braćom. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao na mezarje i rekao: “Poželio sam da smo vidjeli svoju braću.” Ashabi upitaše: “Pa zar mi nismo tvoja braća, Allahov Poslaniče?”, a on odgovori: “Vi ste moji ashabi, a moja su braća oni koji se još nisu pojavili.” Oni opet upitaše: “Allahov Poslaniče, kako ćeš na Sudnjem danu prepoznati pripadnike svoga ummeta koji se još nisu pojavili?”, a on odgovori: “Šta mislite, kada bi neki čovjek imao konje sa bijelom pjegom na čelu i bijelim biljegom na nogama, da li bi ih prepoznao među potpuno crnim konjima?” “Svakako da bi ih prepoznao, Allahov Poslaniče!” Na to Poslanik reče: “Oni će na Sudnji dan doći bijelih i svijetlih lica, i bijelih i svijetlih udova, što su tragovi od uzimanja abdesta. Ja ću ih predvoditi ka Havdu.” (Muslim, 249)

Imanska oaza istinskih prijatelja

Ipak, da bismo se na ahiretu susreli sa našim vjerovjesnikom Muhammedom, koji nas je nazvao svojom braćom, moramo uspješno prebroditi sve tegobe, iskušenja i nevolje na koje nailazimo na dunjaluku i, ako Bog da, na drugi svijet preseliti kao vjernici. Na ovom varljivom dunjaluku mnogo je toga što nas odvraća od Pravog puta, naročito u današnjem vremenu, jer gotovo je sigurno da nikada do sada grijesi u raznim oblicima ljudima nisu bili tako lako dostupni uz tako malo šanse da na ovom svijetu za njih pred nekim budu odgovorni. U klimi griješenja koja se uveliko proširila svijetom, vjernici tragaju za oazama imana u kojima će se osjećati ugodno i sigurno, a jedna od tih oaza svakako je i lijepo društvo koje bodri na dobro i podsjeća na ahiret. Opisujući vjernike i vjernice, Uzvišeni Allah kaže: “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah, sigurno, smilovati. – Allah je doista silan i mudar” (Et-Tevba, 71). Dakle, da bi se vjernici smatrali istinskim prijateljima i zaštitnicima jedni drugih, moraju jedni drugima biti “vjetar u leđa” i jedni druge bodriti da Allahu i Njegovom Poslaniku budu pokorni, da čine dobra i odvraćaju od loših djela, i da obavljaju osnovne islamske dužnosti kao što su klanjanje namaza i davanje zekata. Ipak, ni muslimani, naravno, nisu bezgrešni, a i najbogobojazniji vjernici s vremena na vrijeme počine grijeh i tako ponekad naštete samo sebi, a ponekad štetu nanesu i sebi i drugima. Možda su posebno opasni grijesi koje čovjek čini prema prema braći muslimanima jer univerzalno islamsko pravilo uči nas da za grijehe koje smo učinili prema Allahu, isključivo se Njemu trebamo i pokajati i samo od Njega oprost tražiti, dok s druge strane, ako smo pogriješili prema ljudima, pored traženja oprosta od Allaha, trebamo halala tražiti i od ljudi prema kojima smo pogriješili. Zato bi vjernici trebali što je moguće više djelovati preventivno, odnosno truditi se da se ne ogriješe o druge kako od njih kasnije, nakon što uvide da su pogriješili i pokaju se Allahu, ne bi morali tražiti halala. Kako bi na tom polju ostvarili uspjeh, muslimani prije svega trebaju poznavati prava koja njihova braća imaju kod njih a onda na ta prava i paziti. Tih prava je mnogo a nemaran odnos prema njima vjernika svakodnevno može odvoditi u griješenje. Ipak, zanemarivanje jednog od tih prava je posebno opasno, a ahiretske pa i dunjalučke posljedice tog nemara su ogromne. To je narušavanje časti muslimana.

Svetost časti, života i imetka muslimana

Čuvanje života, časti i imetka drugog muslimana, temeljna je obaveza svih vjernika. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Musliman je brat muslimanu: neće ga prevariti, neće ga lagati, niti ostaviti na cjedilu. Muslimanu su sveti čast, imetak i život drugog muslimana. Bogobojaznost je ovdje”, pa je pokazao na svoja prsa, “čovjeku je dosta grijeha da omalovaži svoga brata muslimana” (Tirmizi, 1927). Istina je da vjernici praktičari uglavnom vode računa o tome da ne uzurpiraju imetak braće muslimana, a još više paze da nekoga od njih fizički ne povrijede, međutim, kada je u pitanju nanošenje, nazovimo ih “duhovnih povreda”, moramo priznati da tu mnogi vjernici prave greške i s manje ili više smjelosti, svjesno ili nesvjesno, prelaze granice i diraju u čast braće muslimana. Danas, kada je korištenjem društvenih mreža iznošenje vlastitih stavova o određenim pojavama u društvu i njihovo plasiranje u javnost lakše i brže nego ikada ranije, mnogi muslimani sebi olako, ničim izazvani, dopuštaju luksuz ogovaranja ili vrijeđanja braće muslimana. Društvene mreže postale su poligon na kojem muslimani, vjernici praktičari, doslovno svakodnevno vode prave verbalne ratove komentarišući ponekad potpuno banalne i apsolutno nebitne teme iz svakodnevnice, a zbog različitih mišljenja u pogledu tih pitanja, jedni druge ili ogovaraju ili otvoreno vrijeđaju. Iako nam je vrlo dobro poznato da su ogovaranje, vrijeđanje kao i omalovažavanje muslimana veliki grijeh i da se sve to smatra atakom na čast muslimana koja je kod Uzvišenog Allaha vrednija od Kabe, nikada nije suvišno s vremena na vrijeme na to upozoriti. Štaviše, ovi grijesi su u današnjem vremenu opasniji i veći jer imaju trajniji karakter nego što je to bio slučaj u prošlosti, pa na njih treba opetovano ukazivati. Nekada bi ljudi jedni o drugima kazali nešto loše, ili pred drugima pa ih tako ogovarali, ili bi im ružne riječi i uvrede kazali u lice i to bi trajalo kraći vremenski period, a nakon toga bi prestalo, a i grijesi koje je zaradio onaj ko je ogovarao ili vrijeđao prestali bi da teku i tako se umnožavaju. Međutim, ogovaranja i uvrede koje se danas napišu ili zabilježe na audio ili video snimcima i objave na društvenim mrežama ostaju godinama, a ponekad i decenijama da svjedoče o ružnom ophođenju muslimana jednih prema drugima, a svako novo čitanje, slušanje ili gledanje tih materijala, njihovim autorima samo povećava grijeh. Veoma je dobro poznat hadis o muflisu – čovjeku koji je na Sudnjem danu doživio bankrot i ostao bez svih dobrih dijela koja je za života na dunjaluku iskreno i samo radi Allaha činio. Za takvog je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Bankrotirao je iz moga ummeta onaj ko dođe na Sudnji dan sa namazom, postom i zekatom, a vrijeđao je ovoga, onoga potvorio, nepravedno jeo imetak onoga, prolio krv onoga, udario onoga. Tada će se njima dati od njegovih dobrih djela, pa ako ih nestane prije nego što se svima oduži, uzet će se od njihovih loših djela i njemu natovariti, a zatim će biti bačen u Vatru” (Muslim, 2581). Ovaj hadis, možda više nego ijedan drugi, ističe opasnost narušavanja prava drugih muslimana i razumnim vjernicima šalje snažnu poruku da čuvanjem časti drugih, ali i ostalih prava muslimana, čuvaju ono na što su potrošili mnogo vremena, napora i truda, a to su njihova dobra djela.

El-Asr br. 112