Da li si zaista dobro ?

Kaže mi: “Dobro sam… Biće bolje.”
Još kaže: “Preboljela sam sve.”

Ako nešto “zaspe” u našim mislima, apsolutno ne znači da je odbolovano.
Pala na ispitu? Razočarana od najbližih?Izgubila dijete, parče svog srca? Zarobljena u kandžama sihra? Anksioznosti? Depresivnosti? Dijagnosticirana ti teška bolest? Siromaštvo te satjeralo uza zid? Okrenuo ti leđa neko tvoj? Iako, ako se mene pita, lakše se diše kada nekog “tvog” pustiš da bude svoj, a ne tvoj. Sve nam je ovdje posuđeno, tek na tren. Ljudska pažnja, kuće, bogatstva…, ama baš sve.
Da se ne lažemo, nismo više djeca.

Ako si toliko dobro, zašto skrećeš pogled kada te pitam o tome?
Ako si preboljela, zašto imaš potrebu o tome da pričaš i dalje?

Čovjek nikad ne preboli, jedino preživi. I nauči da živi sa onim što je prošlo. Bilo bi dobro da ovo prihvatimo jer nismo nastanili džennetska skrovišta i dvorce, već smo u ovosvjetskom kavezu (pretvorimo ga u zelenu i raznoliku bašču!), u kojem sve što je lijepo ima kratkotrajan rok. A isto tako – i ono manje lijepo, samo se nama nekada učini da traje cijelu vječnost. Što prije prihvatimo realnost onakvom kakva ona jeste ustvari, to prije ćemo smognuti snage za iznalaženje rješenja. Prihvatimo ovo i krenimo dalje. Ne vrijedi tapkati u mjestu ma kakve nas noćne more gonile, i ma kakvi nas “tihi ubice” proganjali. Zato ne žuri da nešto i nekog izbaciš iz života, jer tada sebi činiš “medveđu uslugu”. Brzopletost slatko dijeli šamare, samo joj daj priliku. Svakoj emociji daj vremena da bude sahranjena. Ne bude li tako, oživjet će jednom i opet ćeš joj morati “gledati u lice” i sa njom voditi ljute polemike…

Hvatanje ukoštac sa iskušenjima je jedini način da sebi priznamo svoje greške i stvari nazovemo pravim imenima. Ako nas boli glava, onda je to glavobolja a ne zubobolja. Definiši problem, kreni u akciju, i daj sebi vremena, ali i oduška u onome u čemu uživaš. Ne dopusti da svoje dane provodiš u postelji, jer, Bože moj, sve je nadoknadivo i sve ima zamjenu osim ako se izgube roditelji i dijete.

U tom slučaju – vallahul muste’an.

I, eto, junački si to preživjela i svojski izdržala. Šta god da je. Čovjeku je najteži njegov prtljag. Ali, vakat je da prihvatiš realnost, svoju prošlost i svoje rane. Ne liječe se rane tako što se bježi od njih, prekrivanjem velom nemarnosti i zašivanjem. Konci na ranama će kad-tad popucati ako nisi to pravilno učinila. Brzopletost skupo košta, pa pusti da zaraste, da se puls umiri, da se damari srčani oporave. Ako boli, pa neće dovijeka, složit ćeš se. Pusti neka boli, a ti poneki osmijeh pokloni svojoj tuzi. Dok tuga odlazi niz kaldrmu tvog života, isprati je iskrenim osmijehom.

Kažem TVOJOJ tuzi, a zapamti, već sutra će ista ta tuga postati tuđi ortak. Kada u tvojim djelima, mislima i srcu, pronađe čvrsti tevekkul na Gospodara i djetinjsko predavanje Njegovoj volji, tuga će “spakovati kofere” i pokucati na neka druga vrata. Sve uz Njegovu dozvolu. Jer, dever dunja, mukotrpnja i izazovi su svačija svakodnevnica. Danas radost, sutra kahar.
I tako do Dženneta; u njemu neće imati mjesta za tugu, ali zato je dunjaluk za to predviđen. Gube se imetak i voljena bića. Gube se ognjište i životi. Ali, i dobija se što-šta. Život je jedan skup davanja i oduzimanja, padova, krahova, uspona i uspijeha. Ne oduzima On da bi te rastužio; bilo bi krajnje pogubno po nas da imamo tako mračno mišljenje o Onome koji zna naše misli i ono što nam srca kriju. Puka rezignacija. Mučiti sebe riječima “moglo je biti drugačije” je, u najmanju ruku, infantilno i neodgovorno prema sebi samom. Život teče, godine nepovratno idu, a ti trošiš svoju energiju na jučer. Da je moglo – bilo bi. Idemo za novom nafakom i hitajmo u susret nekim novim poznanstvima, prilikama i izazovima. Pružimo sebi šansu za svjetlije danas, za bolje sutra. Budimo otvoreni za nova iskustva i osebujnija saznanja. To je tajna života, DA TEČE POPUT RIJEKE.

Uporedo sa njim i ti “teci” i trči do Njegovog zadovoljstva. Boljelo te ili ne, svejedno. Njemu potčini sve svoje resurse, ali i Njemu predaj svoje tuge. Tek tada ćeš shvatiti koliko su minorne, što će ih dovesti do kraja avenije, oslanjajući se na Njegovu neizmjernu snagu. 🙂

Anela Sandžaklijka