Da li vjernik treba tugovati i brinuti?

Tuga je stanje koje čovjeka obuzima najviše zbog žaljenja za prošlošću, dok je briga uzrokovana strahom od budućnosti. Tuga je emocija koja se javlja kada procijenimo da gubimo nešto za što smo emocionalno vezani, što je nama vrijedno. Može biti vezana i za sjećanja na prošlost, pa ljudi često tuguju zbog onoga što su pogrešno uradili, ili zbog prilika koje nisu iskoristili. S druge strane, briga je osjećaj straha ili uznemirenosti, i uglavnom se vezuje za budućnost, neizvjesnost. Često se ljudi brinu kako će pokriti troškove tekući ili naredni mjesec, kako će uspjeti u školi, na ispitu, da li će „na vrijeme“ stupiti u brak, hoće li imati djecu i slično.

Zanimljivo je da na oboje, i na tugu i na brigu, čovjek može utjecati svojom promjenom pogleda na svijet, tj. da može izaći iz stanja koje one uzrokuju. Brinući se i tugujući čovjek izgubi najveći dio svoga života, živeći tako između prošlosti i budućnosti i propuštajući da učini ono što ga vezuje za danas, za sadašnji trenutak, za koji je u najvećoj mjeri odgovoran.

Šta Uzvišeni Allah kaže o tuzi i brizi (strahu, neizvjesnosti):

„I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici.“ (sura Junus, 62)

U drugom ajetu, Uzvišeni Allah kaže:

„Doista onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije budu ustrajni, silaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu, koji vam je obećan.‘“ (sura Fussilet, 30)

Ova dva ajeta ukazuju na potrebu vjernika da odagnaju svoju tugu i svoj strah, jer vjeruju Allahu i jer je Allah njihov pomagač i zaštitnik.
____________________

Zašto su tuga i briga suvišni gosti u srcu vjernik?

Vjernik zna da ono što ga je zadesilo, nije ga moglo zaobići, a ono što ga je zaobišlo, nije ga moglo zadesiti: “Reci: ‘Dogodit će nam se samo ono što nam Allah odredi, On je Gospodar naš, i neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!” (sura Et-Tevba, 51)

Ako je riječ i o grijesima koje je čovjek radio u prošlosti, čovjek se ne treba predavati tuzi niti očaju, jer grijehe može oprostiti samo Allah, a On je Milostivi: „Reci: ‘O robovi Moji, koji ste u grijesima pretjerivali, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.“ (sura Ez-Zumer, 53)

Kada je u pitanju briga, ona je, kako smo već spomenuli, osjećaj straha, uznemirenosti, nesigurnosti za onim što će doći. Sam strah od budućnosti dokaz je nepotpunosti ljudskog imana, jer sumnjati znači nemati povjerenja, a nepovjerenje izaziva strah.  Kako da je čovjek nepovjerljiv prema Allahu? Zar sumnja da On neće dati samo najbolje za njega, makar mu se na prvu učinilo kao najveće zlo? Koliko puta nam se desilo nešto što nas je zaboljelo, a onda smo, kada se ohladio, analizirali i došli do zaključka da je sve bilo velika Allahova milost i da je itekako dobro za nas.

Kada god nam u misli dođe strah od nečega nepoznatog, neizvjesnog, sjetimo se Musa, alejhisselama, i njegovog postupka. I u najvećoj neizvjesnosti, kada je ispred njega bilo more a iza Faraon on je rekao: „Neće!“, reče on, „Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.“ (sura Aš-Šuara, 62)

Potpuno prepuštanje Allahu pomaže čovjeku da odagna brigu te da prevaziđe tugu. A kako se, uopšte, prepustiti Allahu? I kako Ga upoznati?

Nastavit će se…