Dan kada sam stavila hidžab

I opet je došla ta noć “ludila” – maturska noć. Svi učenici pričali su o tome kako nas dvije ”turkinje” nećemo na maturu. Svaka vjernica zna da kada postigneš taj stepen imana, da te ne interesuje šta drugi pričaju i misle o tebi, samo gledaš kako da sebe sačuvaš od grijeha. Od čitave naše generacije, samo nas dvije nismo bile prisutne tu noć…

Rođena sam kao muslimanka i odrasla u muslimanskoj kući, što je velika blagodat na kojoj se neizmjerno zahvaljujem Allahu. U ranom djetinjstvu moj je babo kročio putem ka Džehennemu, ali Allah Jedini uputio ga je na pravi put, na put ka Džennetu, inšallah. U svojoj dvanaestoj godini, uz pomoć Allaha, a potom i uz pomoć babe, počela sam klanjati. Eh, taj moj namaz… Nekad bih klanjala, a nekada ne, a namaz sam izostavljala pogotovo kad sam bila sa društvom. Kada sam se razvila u djevojku, babo mi je zabranio kratku odjeću, izlazak sa drugaricama i sve što je karakteristično za današnju omladinu, na što sam se svaki put žalila majci: “Zašto ja ne mogu da nosim kratko, a sve djevojke nose? Vidi, pa čak i hodžina kćerka nosi kratku odjeću!”

Očeve zabrane i usmjeravanje na Allahovo zadovoljstvo utjecali su na moj slabi iman koji je polahko počeo da raste, hvala Allahu. Jačinu mog imana potvrdilo je iskušenje kojem sam bila izložena po završetku osnovne škole. Naime, bližilo se matursko veče i pred mene je stavljena odluka o odlasku na noć ludila, noć u kojoj su svi pijani, pa čak i većina djevojaka. Svi iz razreda me pitaju da idem s njima, ali… moj definitivni odgovor bio je odričan, to je bila i moja odluka, ali i moga oca. Istina je da mi otac ne bi dozvolio da idem, ali to je tad bila moja imanska odluka. U to vrijeme klanjala sam svih pet vakat-namaza i uvjerena sam da me je to ojačalo da se sama oduprem tom izazovu. Elhamdulillah, išla sam u mekteb i počela sam da učim harfove. Uspjela sam sve da završim.

Poslije osnovne škole trebala sam da nastavim dalje školovanje. Željela sam upisati medresu, ali bilo je nemoguće, jer medresa nigdje nije postojala u našem kraju. Otac mi je govorio da postoji medresa na Kosovu. Ali, nije bilo šanse da idem tamo, jer nisam navikla da se odvajam od porodice. Moja majka bila je pokrivena, ali je imala malo znanja o islamu. Tada mi nije dala da stavim hidžab iz straha da ne doživljavam neugodnosti u srednjoj školi.

Plakala sam i htjela sam tako rado da se pokrijem, ali majka bi mi govorila: “Trebaš da se čvrsto odlučiš, nema igre sa hidžabom. Mlada si, imaš kad kasnije kad budeš punoljetna. Prvo završi gimnaziju pa se onda pokrij.” S druge strane bila sam svjesna misli koje mi je šejtan ubacivao: “Šta će reći narod i drugarice o tebi? U tvom kraju ne možeš a da ne daš ruku i da se ne rukuješ! Svako će te se odreći. Pričat će loše o tebi…” Pored svih ovih misli koje su mi bile u glavi i koje su me pritiskale sa svih strana, odlučila sam da se ne pokrijem i da nastavim gimnaziju bez hidžaba.

Eh! Ta gimnazija… na sve strane djevojke sa momcima, blud, razgolićavanje, a ja kao jedna strankinja među njima koja odudara svojom vanjštinom i ponašanjem od svega toga. Elhamdulillah, tamo sam upoznala jednu sestru koja se zvala Amela. Njen izgled mi je govorio da ona klanja i da je pobožna. Ali, nažalost, ona tada nije klanjala, čak je išla na folklor. Ona je preko MSN-a kontaktirala sa jednim bratom sa Kosova, i tako je počela da klanja i da se trudi da upozna islam. Jednog dana došla je i pitala me da li klanjam, a ja sam joj odgovorila: “Da, elhamdulillah.” Bila sam vrlo radosna kad mi je rekla da je i ona počela da klanja. Bilo mi je drago što je moja procjena o Amelinoj čednosti i kao vjernici bila ispravna.

Tako je svaki naš dan u gimnaziji počinjao sa islamskim pozdravom: “Es-selamu alejkum”! Vrijeme je prolazilo, a naši razgovori o islamu utjecali su na povećanje našeg imana. Jedva smo čekale da završimo gimnaziju i da stavimo hidžab. Svaki dan je prolazio s tim bolom. I opet je došla ta noć “ludila” – maturska noć. Svi učenici pričali su o tome kako nas dvije ”turkinje” nećemo na maturu. Svaka vjernica zna da kada postigneš taj stepen imana, da te ne interesuje šta drugi pričaju i misle o tebi, samo gledaš kako da sebe sačuvaš od grijeha. Od čitave naše generacije, samo nas dvije nismo bile prisutne tu noć.

Završile smo gimnaziju… Došao je mjesec juni, mjesec moga pokrivanja, elhamdulillah. Ne znam kako da vam opišem to jutro. Ne znam da li da se radujem ili da plačem zbog tih svih godina koje sam bila bez hidžaba. To jutro spavala sam dokasno. Probudio me glas komšija koji su došli da piju kahvu na terasi. Birala sam koju mahramu da stavim od svih tih mahrama što mi je babo donio sa hadždža. Izabrala sam neku tamnoplavu mahramu. Izašla sam u dnevnu sobu. Snaha me je pogledala začuđeno, a majka mi je rekla: “Hajde skini tu mahramu i izađi da se ispitaš sa komšijama. Ja sam se samo nasmijala i rekla da neću. Tad je shvatila da sam se pokrila. Upitala me da li sam se pokrila, a ja sam joj rekla da napokon jesam. Ona mi je čestitala sa osmijehom.

Jedna pokrivena žena iz naše familije, koja je sjedila tu, upitala me je: “Jesi li se pokrila?“, a ja sam sa osmijehom na licu odgovorila: “Da, jesam!” Ona mi reče: “Trebala si čekati da se udaš pa poslije da se pokriješ.” Samo da znate koliko su me pogodile te riječi. Ne zbog toga što mi je rekla tako, nego zbog toga što njena mahrama nema pravu vrijednost kod nje. Ja sam joj uzvratila: ”Allah je Onaj koji je zapisao moju sudbinu!!!“

A da vam ne pričam o radosti moga babe koji je čekao na taj dan. Vazda mi je pričao kako moram da se pokrijem. “Ali neću te ja prisiljavati nego to mora biti tvoja odluka“, govorio bi. Također, znao je često kazati: ”Kćeri, imaj na umu da je ovaj dunjaluk kratak.“ Kad me je ugledao i shvatio da sam se pokrila, rekao je: “Dođi da te poljubim, ponosu moj, učinila si jedan veliki korak. Ali, pazi, jer mahrama bez djela je kao živo i mrtvo.” Poljubio me i rekao: “Hajde da se spremiš. Vodim te da kupiš novu islamsku odjeću. U mojoj familiji najsretniji je bio moj babo jer je poznavao ljepotu islama.

Ovaj hidžab ne bih dala za cijeli dunjaluk, jer dunjaluk ne vrijedi ni pet centi. I još nešto, da moj babo nije bio u islamu i da nije bio onako strog i da mi je sve dozvoljavao, Allah zna gdje bih ja sad bila. Molim Allaha da mi učvrsti iman, da uvede u Džennet mene, mog babu i moju majku, moje članove familije, i sve muslimane cijelog svijeta. Amin!

Napomena: Autorica ovog teksta je iz ličnih razloga željela ostati anonimna

Islamski časopis “El-Asr”