Davanje duhovnog života muslimanskom srcu

Jedan od najvažnijih aspekata življenja zdravog duhovnog života je da se posjeduje srce koje je osvjetljeno istinom islama i koje je blisko Allahu i u sjećanju Njega. Ibn al-Kajjim spominje u svojoj knjizi al-Fawaid da je svjetlost koja preplavlja srce posljedica blizine Allahu Uzvišenom i pridobivanja Njegove blagodati spokojstva i upute. To ispunjava srce sa zadovoljstvom dok nedostatak takvog osjećaja potiče iz nepoznavanja Allaha i nevoljenja Njega i čini srce sumornim i skučenim mjestom. Nadalje, srce osvjetljeno istinom može pomoći ka usmjeravanju našeg razmišljanja, kako rezonujemo stvari i donosimo odluke i na kraju usmjeriti naša djela i kvalitet naših života na ovom i onom svijetu.

Važnost posjedovanja duhovno živog srca je očito iz Kur’anskog ajeta gdje Uzvišeni Allah kaže:

“U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum ima ili ko sluša, a priseban je. “ (Qaf, 37)

Šejhul islam ibn Tejmijje spominje da „srce nikad ne može biti živo i ispravno osim kroz spoznaju istine, voljenje nje i preferiranje nje nad svemu drugom. Ne može biti ikakve sreće, radosti ili ispravnosti za njom osim ako ne učini samo robovanje Allahu i ako ne želi samo Njega. “

Takođe se trebamo sjetiti da će nas Allah pitati o našim srcima na ahiretu. On kaže u Kur’anu:

“I ne slijedi ono o čemu ti nemaš znanje. Uistinu, sluh i vid i srce, za svako od njih biće se pitano. “ (Isra, 36)

Sljedeće su načini na koji možemo osvijetliti naša srca sa porukom istine i omekšati naša srca u poniznosti i skromnosti prema Allahu.

Posvetimo naša srca Kura’nu

Jedan od primarnih načina na koji možemo duhovno probuditi naša srca je da odvojimo vrijeme ne samo za čitanje Kur’ana već da ga razumijemo sa potpunom posvećenošću. Čineći to će koristiti duhovnom zdravlju naših srca i utjecat će na razne aspekte naših života. U jednoj od poznatih dova za traženje od Allaha olakšanja stresa i razočarenja života, jedni od izraza dove su:

„. . . učini Kur’an proljećem srca moga, svjetla mojih grudi. “

U ovom izrazu, riječ „proljeće“ znači kišu koja donosi život zemlji. Ibn Kajjim objašnjava da je u ovom izrazu sličnost upoređena sa vodom koja je izvor života i sa svjetlom koje je uzrok sjaja. Allah Uzvišeni čini to poređenje u ajetu u kojem kaže:

“Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi?” (Al-An’am, 122)

Ibn Kajjim dalje objašnjava da „. . . ako se želiš okoristiti Kur’anom moraš se koncentrisati i posvetiti svoje srce samo učenju i slušanju njega. Moraš obratiti pažnju i pokušati da shvatiš činjenicu da je to što čitaš Allahova Riječ. Dok čitaš moraš znati da se Allah obraća tebi kroz čitav Kur’an. Doista, to su Allahove Riječi tebi putem jezika Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Ibn Kutejbe koji je bio jedan od glavnih pravnika Bagdada tokom trećeg stoljeća nakon hidžre i koji je napisao mnoga islamska djela je rekao o muslimanu koji posveti sebe tokom studiranja i učenja Kur’ana: „On sluša Allahovu Knjigu dok je njegovo srce prisutno i razumije, nije nepažljiv niti nesvjestan. Ako je srce nepažljivo, sa nedostatkom razumjevanja onoga što se govori kao i ako ne uspije vidjeti ili promišljati o tome, onda postoji prepreka. Ako pak Kur’an ostavlja efekt na slušaoca, što je živo srce, i ako su uslovi slušanja ispunjeni i srce nije zauzeto nečim drugim do samog govora, željeni efekat će se desiti što je postizanje koristi od Kur’ana i sjećanje. “

U zaključku, budimo sigurni da obasjamo naša srca usađujući u sebe naviku da uzmemo Kur’an sa naših polica i da donesemo njegove riječi i poruku u naša srca sa potpunom posvećenošću. Allah nas pita u Kur’anu:

“Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene. . . “ (Hadid, 16)

Pokajanje od grijeha iz dubine naših srca

Drugi način da omekšamo srce je da se često i iskreno Allahu kajemo. Ovo pomaže da od srca otklonimo svaki trag oholosti i neznanja. Allah spominje u Kur’anu o srcu koje je okrenuto ka pokajanju u sljedećem ajetu:

“i došao sa srcem obraćenim (pokajanim)” (Qaf, 33)

Ibn Abbas, radijallahu anhu je rekao: „(To znači da) on je daleko od grijeha i žuri ka pokornosti Allahu. Stvarnost pokajanja je da se srce posveti pokornosti, ljubavi i težnjom da se bude blizu Allaha. “

Ovdje leži važna poruka koja je da umjesto jednostavno izgovaramo dove za kajanje, mi moramo posvetiti naše srce da traži oprost od Allaha. To će otkloniti tamu iz srca i osvijetliti ga sa svjetlom vjere.

Poniznost Allahu u tajnosti

Šejhul islam spominje u jednoj od svojih knjiga da „. . . među mnogim načinima donošenja života srcu je da se bude ponizan prema Allahu u tajnosti. To znači da se želi i žudi za Allahom putem dove, traženjem oprosta, vraćanja Njemu, traženje pobjede, dženneta i zaštite od džehennema u vremenu kada se Allah spušta na najniže nebo i u zadnjoj trećini noći kao što se kaže u vjerodostojnom hadisu:
“Naš se Gospodar spušta na zemaljsko nebo u zadnjoj trećini noći, pa kaže: ‘Ko Me moli da mu uslišam, ko od Mene traži pa da mu dam, ko se od Mene oprostu nada pa da mu oprostim?” Sahih al-Buhari [9474] i Muslim [7581]

Naša poniznost ka Uzvišenom će nam pomoći da se rješimo bilo koje vrste oholosti koja se možda nalazi u našem srcu i učinit će naša srca duhovno zdravim.

Distanciranje srca od dunjalučkog zla i želja

Što više je srce naklonjeno dunjalučkim ukrasima i željama to sumornije postaje stanje tog srca. Ovo je iz razloga što površne stvari nikad ne mogu donijeti trajan mir čovjeku. Nadalje, kada ti površni ukrasi ne uspiju da održe svoje obećanje oni samo još više povećaju čovjekova razočarenja. Ibn Kajjim je rekao u al-Fewaidu da je najniži opis čovjekovog srca kada voli i žudi za dunjalučkim životom umjesto za Allahom Uzvišenim. Kada su čovjekova ljubav, znanje i težnje usmjerene ka dunjaluku, srce postaje skučeno i sumorno i tako bude daleko od izvora njegovog oživljenja i života.

Jedan od načina na koji možemo podsjetiti sebe na privremenu prirodu užitaka ovoga svijeta je da često posjećujemo mezarja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je rekao:

„Bio sam vam zabranio da posjećujete mezarja na početku islama ali vam sada naređujemo da ih posjećujete jer one omekšavaju srce, donose suze očima i služe kao podsjetnik na ahiret, ali budite oprezni da ne govorite zabranjeno. “ (Sahih al-Džami’, 4584)

Zaključak

Na kraju, podsjetimo sebe da je posvećenost srcem ključ da naša djela budu prihvaćena. Ibn Kajjim je rekao „. . . ako bi djela bila korisna bez posvećenosti, On (Allah) nikad ne bi pokudio licemjere. “ Hajde da stoga, ocjenimo naša djela u svjetlu posvećenosti naših srca.