Dječak čije je srce bilo vezano za plemenitost

Jedan egipatski profesor ispričao je slučaj kojem je on lično bio svjedok: “Čim sam stigao u Kairo, odmah sam otišao na džumu. Vidio sam tog dječaka, bio je naslonjen na minber. Na prvi pogled činio mi se simpatičan, pa smo se upoznali i sprijateljli. Prošlo je neko vrijeme, opet sam navratio u tu džamiju na džumu. Sreo sam poslije džume dječakovog oca. Odmah sam pitao za njega. Čim sam ga spomenuo, otac je počeo da plače…

Upitao sam:“Subhanallah, šta je bilo?“ Otac reče uplakanim glasom:“Umro je brate, umro.“ Ostao sam kao skamenjen, nisam znao šta da kažem. Tiho sam prošaptao: “Allahovi smo i Njemu ćemo se vratiti.“ Brišući suze, otac nastavi: “Brate moj, ne plačem toliko što je umro, nego zbog njegovog stanja, svi smo bili svjedoci njegovog odnosa prema činjenju dobrih djela. Šta bi god skupi od novca, svu ušteđevinu je trošio za dobro. Znao je da kupi audio kasete sa predavanjima, i nakon što bi ih poslušaj, dijeli bi ih džaba drugim ljudima da se okoriste. Znao je uzeti svoju ušteđevinu, jedan dio bi ubaci u kutiju za siromahe u džamiji a drugi dio, on bi lično kupi neke namirnice pa bi ih podijeli siromašnim porodicama.“

Upitah ga kratko: “Pa kako je umro?” Otac nastavi: “Taj petak, prva džuma u mjesecu ramazanu, lijepo se okupao, obukao bijelu odjeću, namirisao se, rekao je majki da ide ranije kako bi stigao u prvi saff. Kad je prišao nekoliko metara do džamijskih vrata, iznenada se pojavilo auto koje ga je udarilo. Završio je u bolnici, završio je u komi. Ljekari su se borili za njegov život, ali nije bilo spasa, Allah je odredio drugačije. Ljekari su nam kazali da može svakog trenutka da preseli.

Bili smo pored njegovog kreveta i čekali Allahovo određenje. Dok smo sjedili, zaučio se ezan sa munare, bilo je vrijeme namaza. Otvorio je oči, pogledao prema prozoru odakle je dopirao zvuk ezana, podigao kažiprst, izgovorio šehadet i onda zauvijek zatvorio oči. Duša je napustila njegovo tijelo, a na njegovom licu, ostao je zadovoljan osmijeh.

Zapostio, okupao se, namirisao, krenuo na džumu i pred ulazom džamije stradao a na kraju preselio sa šehadetom.
_____________________________________

Dok su ljudi klanjali teravih namaz, ja sam činio blud!

Šejh Muhamed Hasan, Allah ga sačuvao, govoreći o tevbi (pokajanju), spomenuo je slučaj koji se desio lično njemu. Šejh je ispričao slijedeći događaj: “Bio sam u jednom gradu (šejh ga nije spomenuo u predavanju) i tokom druženja sa ljudima, prišao mi je mladić. Na njegovom licu sam vidio smirenost i neko blagostanje. Zagrlio me kao svog brata i zaplakao, a onda zamolio da odemo na gornji sprat u njegov ured kako bi popili čaj ili kahvu. Kad smo se popeli, on je gledao u mene i plakao, gledao i plakao. Rekao sam mu:“ Na hajr ako Bog da, vidim u tvom licu iskrenost i dobrotu, u čemu je problem?“

Uplakanim glasom počeo je da priča: “Šejh Muhamed, tako mi Allaha, dok su ljudi u susjednom mesdžidu klanjali teravih namaz, ja sam ovdje u sobi pored mog ureda činio blud svaku noć, vidiš ovu malu sobicu, ona je bila namijenjena samo za te stvari. Imao sam društvo koje je slušalo moje naredbe, svaku noć su mi dovodili najljepše djevojke kako bi sa njima činio blud. Na moj stol, alkohol se stavljao prije vode, a ako mi se slučajno ne bi svidjela djevojka koju bi mi doveli, vraćali bi je nazad i morali bi mi dovesti drugu istu noć. Ismijavao sam se sa ulemom, dovom, kaderom (sudbinom)….

Tu noć ramazana dok sam čekao u ovom uredu da mi dovedu djevojku, ismijavao sam se sa klanjačima koji su klanjali teravih namaz i sa postačima koji su postili danju. Kad su mi doveli djevojku, sa njom nisam ništa uradio nego sam čekao da mi dovedu i drugu. Da ne bih gubio vrijeme, uzeo sam daljinski kako bi našao na televiziji filmove nemoralnog sadržaja. Dok sam pretraživao kanale tražeći nemoralne sadržaje, zaustavio sam se na jednom kanalu na kojem si bio ti šejh Muhamed, da bio si ti, držao predavanje. Čim sam te ugledao a bio si obučen u bijelo kao i sada, preko tvog lica sam vidio da je blud grijeh…pojačao sam da vidim o čemu govoriš ..ne znam ni sam koliko sam držao daljinski u ruci, slušao sam i gledao, nisam mogao da prebacim na drugi kanal, jednostavno nisam.“

Šejh Muhamed nastavlja: “A Allah je dao da sam baš u to vrijeme držao predavanja u jednoj arapskoj državi, predavanje je išlo uživo, a tema je bila o štetnosti bluda i posljedicama koje blud nosi za sobom.“

Mladić je počeo da plače, osjećao je kao da se samo njemu na ovom svijetu obraća, osjećao je kao da ga šejh Muhamed vidi u sobi i da ga je stalno gledao šta je sve radio. Tada je prvi put osjetio nešto što se zove Iman. Da, i pored toga što se spremao da učini blud, i pored toga što je gledao nemoralan sadržaj i pored toga što je ispred njega bio alkohol, u takvom stanju je osjetio u svom srcu ono sa čime se rodio, a to je vjera u Allaha.

Da, moguće je, to vam je poput pećine koja je sva u mraku a onda se kroz rupicu pojavi tračak svjetlosti koji daje toj mrčnoj pećini poseban ugođaj. Tako je i sa srcem koje je crno od grijeha, kad u njega uđe tračak Allahovog svjetla i upute, osjeća tu blagodat. Sva ta crnina se pretvara u svjetlost, sva ta tjeskoba se pretvara u prostranstva velika koje srce dosad nije osjetilo.

Mladić je ustao, okupao se i plačući klanjao dva rekata, da, nakon 33 godine života, to je bio njegov prvi namaz. Kad su mu prijatelji došli, zatekli su ga na sedždi, ništa im nije bilo jasno, odkud on na sedždi. Ispričao im je šta mu se desilo. Nakon te noći i pokajanja, njegov život se preokrenuo, po prvi put je osjetio sreću, po prvi put je osjetio halal život sa svojom ženom, po prvi put je u životu postio a kao nagradu samom sebi, sa ženom je posjetio Bejtullahi Haram kako bi obavio umru.

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko bude postio vjerujući i nadajući se Allahovoj nagradi u mjesecu Ramazanu, biće mu oprošteni svi grijesi.“ (Buharija i Muslim).

N-UM Saradnik