Djelovanje bez ovosvjetskih zadovoljstava

Ebul-Abbas es-Saidi veli: “Čovjek je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ‘O Allahov Poslaniče, nauči me nečemu što kada učinim, voljet će me Allah, a i ljudi! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: ‘Nemoj biti privržen ovom svijetu i Allah će te voljeti. Nemoj biti privržen onome što ljudi imaju i ljudi će te voljeti!'” (Hasen, Ibn Madže, Kitab ez-zuhud, 2/1373)

Ovaj hadis pokazuje da Allah voli one koji vode jednostavan život na ovom svijetu. Rečeno je da je voljeti Allaha najbolje stanje u kojem čovjek može biti, a jednostavan je život najbolji uvjet u kojem se može biti.

Jednostavan život podrazumijeva suzdržavanje strasti za ovosvjetskim stvarima, u nadi za primitkom nečega boljeg i vrednijeg. Da bi se ovo lakše postiglo, potrebno je shvatiti da su stvari za kojima ljudi žude na ovom svijetu bezvrijedne u odnosu na ono čemu se nadamo na onom svijetu. Kada znamo da ono što Allah ima – ostaje, i da je život koji slijedi bolji i trajniji, onda možemo uvidjeti da je ovaj život poput komada leda ostavljenog na suncu: on se uskoro istopi i nestane. Međutim, ahiret, u biti, nikada ne nestaje. Želja čovjeka da zamijeni ovaj život za slijedeći ojačana je izvjesnošću da su dva života neusporediva.

U Kur’anu pronalazimo opise ovog i slijedećeg života:
“Ali vi ste više pod utjecajem svijeta ovoga, a svijet onaj bolji je, i vječan je!” (El-E’ala, 16-17)
“Vi želite prolazna blaga svijeta ovoga, a Allah želi onaj svijet.” (El-Enfal, 67)
“Oni se raduju životu na ovome svijetu, a život na ovome svijetu prema onome svijetu samo je prolazno uživanje…” (Er-R’ad, 26)

Hadisi, u kojima se prekoravaju ovosvjetska dobra i opisuje njihova bezvrijednost kod Allaha, jesu mnogobrojni.

Džabir ibn Abdullah prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prolazio tržnicom, ljudi su se okupili sa njegove obje strane. Tada je naišao na mrtvu kozu koja je imala veoma kratke uši, i, uzevši je, rekao: “Ko od vas želi dobiti ovo za dirhem?”Oni rekoše: “Ne želimo da je dobijemo nizašta, bezvrijedna je!’ On reče: “Želite li da je dobijete džaba? Oni rekoše: “Tako nam Allaha, ne, ni kada bi bila živa, jer su njene uši tako male, a i mrtva je” Zatim Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Tako mi Allaha, ovaj je svijet manje vrijedan kod Allaha nego je ovo u vašim očima.'(Muslim, Kitab ez-Zuhd, 18/93)

Prenosi se od Ibn Šeddada el-Fahrija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ovaj svijet u usporedbi s budućim (ahiretom) jeste kao kada neko od vas stavi svoj prst u okean. Zamislite koliko vam ostane vode kada ga izvadite“. (Muslim, Kitab el-Džennetu ve naimuha, 17/191)

Prenosi se od Ibn Sahla ibn Sada da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da je Allahu ovaj svijet vrijedan koliko je krilo mušice, On ne bi nevjerniku dao ni da se na njemu vode napije.” (Sahih – garib, Tirmizi, Kitab ez-Zuhud, 6/611.)

Živjeti jednostavno znači okrenuti se od svih stvari ovog svijeta, jer su one tako beznačajne. Ne mučite se oko njih i ostanete uzdržani.

Junus ibn Maisarah rekao je: “Biti suzdržan od ovog svijeta ne znači da treba zabranjivati ono što je Allah dozvolio ili rasipati novac. Prije će biti da je to stanje u kojem je čovjek sigurniji u onome što je u Allahovim rukama nego u njegovim: njegovo nesretno stanje isto je kao i stanje u drugim situacijama, njegov stav prema ljudima koji ga s razlogom kritikuju isti je kao prema onima koji ga opravdano hvale.” On je ovo objasnio navodeći tri faze ili položaja, a sve se tiču srca, a ne fizičkog djelovanja. Ovo je razlog zbog kojeg je Ebu Sulejman rekao da nikoga ne treba zvati zahid. Prvi položaj jeste onaj u kojem je rob svjesniji onoga što je u Allahovim rukama nego onoga što je u njegovim. Ovaj položaj proizlazi iz zdravog i jakog uvjerenja.

Ebu Hazima ez-Zahida upitali su: “Koje je tvoje bogatstvo?” On reče: “Dvije će vrste bogatstva odagnati svaki strah od siromaštva: povjerenje u Allaha i neprivrženost onome što ljudi imaju.” A onda ga upitaše: “A zar se ne bojiš siromaštva?” Na to on odgovori: “Kako se mogu bojati siromaštva kada moj Gospodar posjeduje sve što je na Zemlji i na nebesima i sve ono što je između njih i sve ono što je ispod zemlje?”
El-Fudajl je rekao: “Suština jednostavnog življenja jeste biti zadovoljan Allahom, Uzvišenim, Moćnim.”
On je također rekao: “Onaj ko je zadovoljan jeste onaj ko živi jednostavno, a on je bogat. Onaj ko ima pravu vjeru, ko ima povjerenja u Allaha u svim svojim poslovima zadovoljan je onim što mu je Allah osigurao, te ostane neprivržen stvorenjima iz straha i nade, i takvim djelovanjem shvati da je potraga za ovosvjetskim bezvrijedna, postigao je korisnost jednostavnoga. On je najbogatiji među ljudima, čak i ako ne posjeduje nijednu stvar na ovom svijetu.”
Ammar također veli: “Smrt je dovoljan učitelj, vjera je dovoljno bogatstvo, a ibadet je dovoljno djelo.”

Ibn Mesud veli: “Istinsko vjerovanje nije nastojanje da se zadovolje ljudi, čineći ono što će donijeti Allahovo nezadovoljstvo; niti zavist prema onom kome je Allah dao više, niti krivnja drugog zbog onoga što Allah nije dao tebi. Allahovu opskrbu ne privlači tek samo čovjekova opreznost, niti je odbija zloba drugog čovjeka. Allah je Svojom pravdom, sveznanjem i mudrošću učinio radost i uživanje pratiocima vjere i zadovoljstva, a očaj i tugu pratiocima nepovjerenja i nezadovoljstva ” Drugi položaj jeste položaj roba koga zadesi neka nevolja, kao što je npr. smrt djeteta ili gubitak bogatstva, a njegova želja za nagradom zbog prihvatanja gubitka veća je od želje za nadoknađivanjem izgubljenog. Ovo je rezultat potpunog povjerenja. Ali, neka je Allah zadovoljan njime, rekao je: “Onom ko vodi jednostavan život lahko je izdržati nevolju,” Jedan od naših predaka rekao je: “Kada ne bi bilo nevolja na ovom svijetu, na onaj bismo stigli potpuno siromašni”.
Treći položaj jeste položaj onog roba koji na pohvalu i kritiku gleda podjednako. Ako svijet zauzme mjesto važnosti u njegovom srcu, onda preferira pohvalu nad kuđenjem, što zauzvrat može prouzrokovati njegovo napuštanje mnogo dobrog iz straha od osude, a činjenja mnogo lošeg zarad pohvale. Ovo znači da u njegovom srcu mišljenja drugih ljudi nisu važna, a ono što je uistinu važno jeste ljubav prema Istini i pridobijanje Allahovog zadovoljstva.

Ibn Mesud je rekao: “Istinsko vjerovanje nije nastojanje da se zadovolje ljudi čineći ono čime Allah nije zadovoljan.” Allah je pohvalio one koji se bore na Njegovom putu ne mareći za mišljenje drugih. El-Hasan je rekao: “Onaj ko skromno živi jeste onaj ko u svom srcu nađe da kaže da ga je neko drugi u tome nadmašio.” Mislim da je Imam Ahmed bio upitan da li bogat čovjek može živjeti skromno, pa je odgovorio: “Da, ako nije zadovoljan kada mu se bogatstvo poveća, niti tužan kada mu se smanji, tada može.”

Ibrahim ibn Azem rekao je: “Postoje tri vrste onoga što se naziva zuhd: prvi je rezultat prinude, drugi pohvale vrijednog djela, a treći opreznosti. Izbjegavanje je harama obavezno, izbjegavanje halala može biti pohvalno, a izbjegavanje sumnjivog jeste mudro.”

Osoba koja zamijeni nešto od ovoga svijeta za neku ahiretsku vrijednost odriče se dunjalučkih koristi pa je možemo nazvati zahidom, ali i skroman život uz odricanje može dovesti do uživanja na ovom svijetu na uštrb ahiretskih vrijednosti, i u ovom slučaju ahiret je ono čega se odriču. Pravovjernom je čovjeku neko jednom rekao: “Ti se snalaziš uz manje mnogo bolje nego što to ja činim.” A on odgovori: “Ti si ekstremniji u ovome, jer ja sebi uskraćujem stvari u životu koje ne traju i za koje nagrada nije sigurna, a ti sebi uskraćuješ ahiret. Niko ne može biti ekstremniji u svom snalaženju uz malo od ovoga.”

Obično kada pričamo o zuhdu, podrazumijevamo uskraćivanje nekih od ovosvjetskih zadovoljstava prije no onosvjetskih. Međutim, moguće je apstinirati samo od onoga čemu imamo pristup. Zato je Ibn el-Mubarek, kada mu se neko obratio: “O Zahide”, rekao: “Istinski je zahid Omer ibn Abdul-Aziz, jer on je odbio ogromna zadovoljstva i bogatstvo koje mu je ponuđeno, a ja imam vrlo malo toga čega se mogu odreći.”

El-Hasan el-Basri rekao je: “Poznavao sam ljude i družio se sa skupinama koje se nisu radovale kada su im stvari ovog svijeta pristizale, niti su tugovale kada bi nešto izgubile od ovog svijeta. Život na ovom svijetu bio im je bezvredniji od prašine. Jedan od njih mogao je živjeti godinu ili šezdeset godina, a da nikada nije imao odjeću koja će ga potpuno prekriti, nešto između njega i zemlje ili hranu za koju bi rekao da mu se pripremi u njegovoj kući. Kada bi pala noć, oni bi bili na svojim nogama, čelima priljubljenim uz zemlju, sa suzama na njihovim obrazima i tajno bi se obraćali Allahu da ih sačuva na Sudnjem Danu. Ako bi učinili nešto dobro, neprestano bi za to bili zahvalni i molili Allaha da od njih primi. Tako mi Allaha, nisu bili sačuvani od zlih djela, ali su bili spašeni stalnim kajanjem. Neka je Allah zadovoljan njima i neka im podari Svoju Milost.”

Postoje tri faze zuhda:
 – prva je povlačenje iz ovosvjetskog života, čak i ako postoji velika želja za njim ili težnja srca. Vlastito je biće još uvijek zaokupljeno ovim svijetom, ali čovjek se bori i suzbija ga;
 – druga je kada čovjek postigne neprivrženost ovom svijetu i obitava uz vrlo malo, s ciljem da za to bude nagrađen. U ovom slučaju, obitavanje uz malo jeste ono što čovjeka zaokuplja. Ovo je stanje čovjeka koji da dirhem da bi postigao da ima dva;
 – treća je faza ona faza u kojoj čovjek voljno ostavi svijet po strani, bez pomisli na to šta je napustio. To je onaj koji je zamijenio komad polomljenog vrča za dragulj, ili je poput onog koji je pri nastojanju da uđe kod nekog kralja spriječen psom kod kapije. Bacivši otpadak, odvukao je pažnju psa i omogućio sebi ulazak u kraljeve odaje. Šejtan je kao ovaj pas, stoji na Allahovoj kapiji. On nastoji odvratiti ljude od ulaska, premda je kapija širom otvorena, a svijet je otpadak koji možete zabaciti u stranu, a da o tome više i ne pomislite.