Dokoni “analitičari”

U ovim turobnim vremenima mnogi ljudi se saosjećaju sa potlačenima, što je dobra stvar jer ukazuje da im srce nije mrtvo. Međutim, šejtan im to želi pokvariti tako što ih navodi da njihove reakcije na te događaje budu destruktivno-negativne umjesto pozitivno-konstruktivne. Tako imamo razne analize analitičara sa svih strana, i opšti utisak kojeg čovjek može steći iz tih analiza našeg stanja i iz analiza kakvoće našeg boljitka sadržan je u hadisu:
„Doći će varljive godine, u kojima će se lažovima vjerovati a istinoljubivi u laž utjerivati, u kojima će se emanet izdajici davati dok će se povjerljivi izdajicom nazivati. Tada će progovoriti ruvejbida.“ Ashabi upitaše: „O Allahov Poslaniče, a ko su ruvejbida?“ On reče: „Nikogović koji govori o stvarima od opšteg interesa.“ Bilježi Ibn Madže sa vjerodostojnim lancem prenosilaca.
Tj. nekompetentan koji izmišlja toplu vodu i drugima soli pamet.

Pa tako neki krive svakog osim sebe, neki daju prijedloge za koje ne znaju da su dati prije 150 godina. Zajedničko im često bude i to da kao da su spavali u dubokom snu, pa se nakratko probudili, malo gledali okolo, uzbudili se, buncali na osnovu slike koju vidješe van konteksta, i onda se opet vratili svom snu kao da ništa nije bilo. Tako su se neki za Siriju sekirali po fb u početku, a ostalih 10 godina nastavili svojim poslom. A većina onih koji se sada oglašavaju i bljuju vatru na sve oko sebe, bili su tihi za vrijeme ranijih katastrofa, premda se tamo desilo desetostruko više zvjerstava nego sada u Gazi. Ali ih vidiš da su se svo to vrijeme bavili trivijalnim stvarima ili, u najboljem slučaju, sporednim u odnosu na ono što se sada dešava (i što se dešava svo vrijeme decenijama). Ko je pratio kontinuirano, njemu nema razlike između događaja sada i događaja zadnjih 10 godina, i događaja zadnjih 20 godina, i događaja zadnjih 100 godina. A ovi što se mnogo sekiraju sad za Palestinu i traže oglašavanje istresajući svoje frustracije na sve oko sebe, gdje su zadnjih 10 godina za Siriju, pošto tamo se ovo dešava svo vrijeme i u većem obimu? Gdje su prije toga za Burmu, Istočni Turkistan, Irak, Afganistan, Čečeniju, Istočni Timor, Kašmir itd.? Nego im vidiš na profilima da su se zadnjih 10 -20 godina uglavnom bavili potpuno drugim temama, nerijetko nebitnim, i kao da se sada bude iz sna i traže reakcije. Zar ne znaju da su i učeni i mnogi drugi reagovali bezbroj puta na sve te događaje, kao i da su mnogi reagovali na sve načine koje današnji analitičari predlažu učenima, i na mnoge druge načine, i da je to imalo svoje posljedice poput katastrofe u Egiptu i Siriji i drugim krajevima svijeta, ništa manje od ove u Gazi. Teško se ummetu u kojem svako misli da ima pravo „posaditi ulemu pokoljenke“ i držati im lekcije.

Neki „analitičari“ predlažu da se više posvetimo dunjalučkom razvitku i unapređivanju, čak kažu da je preče slijediti onog ko uči dunjalučke nauke i tehnike nego onog ko uči teologiju, razdvajajući pri tome nerazdvojivo i suprotstavljajući nesuprostavljeno, uz dozu nipodaštavanja Objave koja nam je došla kao uputa iznad sedam nebesa, kao da je to skupina naslijeđenih bajki i mitova, makar nemali takav nijjet. To je edepsuz prema Allahu, pored toga što je nepoznavanje teme o kojoj priča. Za tvrdnje takvih „analitičara stanja“ i „reformatora“ potrebno im je detaljno poznavanje historije i sadašnjosti muslimana, kao i detaljno poznavanje objavljenih i dokučivih kosmičkih uzroka i posljedica, koje dotični autori nemaju, a što se jasno vidi iz njihovih „analiza“. Također, ne znaju ni kosmičke zakone o usponu i padu naroda i država. Ne veličaju Objavu i smatraju ljudsko iskustvo savršenijim od Objave, iako to ne kažu eksplicitno. Stavljaju u sukob nešto što uopšte nije u sukobu, a to su dokučivi i objavljeni uzroci, koji idu zajedno i ne smiju se gledati sa “ili ili”, nego sa “i i”. To su puste emocije zasnovane na neznanju, iako tvrde da od emocija nema fajde. Nama dokučivi sebebi se ne odvajaju od onih o kojima nas je obavijestila Božija Objava, nego idu zajedno. Ko se osloni samo na tehnologiju i dunjalučke sebebe bez da je svo vrijeme u ostvarivanju cilja vezan isključivo za Allaha, biće prepušten tim sebebima i na kraju uništen. Primjer je bitka na Hunejnu, a u mnogim aspektima i bitka na Uhudu. Dok onaj ko se veže samo za šerijatske sebebe, zaboravljajući dunjalučke, taj ni ne poznaje šerijatske sebebe, jer Objava nas upućuje na poduzimanje dunjalučkih sebeba uz konstantnu vezanost srca za Allaha i poduzimanje šerijatskih sebeba bez kojih nema istinskog uspjeha. Dakle, ono što stvarno treba je poduzimanje svih dunjalučkih i šerijatskih uzroka uz potpuni srčani oslonac na Allaha i iman da je pobjeda isključivo od Njega, a ne od sebeba. Bilo šta od toga da fali, biće veliki problem. Mada, da znaju sadašnjost kako treba, znali bi da je realno stanje u svijetu takvo da po Allahovim kosmičkim zakonima na ovom svijetu, tj. i po zakonima koje znamo na osnovu iskustva i onim koje znamo na osnovu Objave, muslimani nemaju šanse protiv ujedinjenih ćafira ako bi krenuli u totalni rat, ali mogu da odgajaju generacije za vrijeme kada će istina biti gornja, a trenutno smo daleko od toga. Naprotiv, apsolutna većina „analitičara“ i „dušebrinika“ je pod uticajem stranih svjetonazora i njihovih ogranaka a da toga nisu svjesni. Stanje je takvo da su naši narodim toliko udaljeni od pravog puta i od svih vrsta sebeba boljitka, i dunjalučkih i šerijatskih, da je pravi keramet što nam stanje nije daleko gore. Također, mlade generacije teže da budu poput nevjernika i bave se dokonlucima, umovi i duše su im konolizirani, a mi bismo da očekujemo boljitak na globalnom nivou?
Što se tiče nepoznavanja historije, i bliže i dalje, od strane tih „analitičara“, trebaju znati da iste te analize su baš takve počele još u drugoj polovini 19. vijeka, kada je na vrhuncu bila prepuštenost dunjalučkim sebebima, i opčinjenost njima, od strane muslimana ali njihovih tada modernih „umnih glava“, koji su tada htjeli da analiziraju i poprave stanje, na isti taj način. I šta bi? Gdje su svo ovo vrijeme, premda su poslali studente na razne dunjalučke univerzitete, tada po Evropi, i to se nastavilo sve do danas, tj. 150 godina? Što ne popraviše nešto? Jesu oni popravili, za svoj džep, ali ne za Ummet, jer su postali totalno utopljeni u nečiji tuđ identitet, totalno vesternizirani, i to su donijeli u svoje zemlje. Mislili su da je čovječanstvo prevazišlo vjerske sebebe i da je svojim umom došlo do boljih sistema od objavljenog sistema, pa su se borili za „boljitak“ u ime socijalizma, komunizma, arabizma, nacionalizma, rodoljublja, sekularizma itd., dok su mnogi jednostavno jurili svoju karijeru i nisu se osvrtali na opšti boljitak. Zavisi šta je u datom momentu bilo u trendu, a to se mijenjalo od kraja 19. vijeka do danas. Tako da ummet kao ummet ni sa te strane nema neke fajde od njih i opet se vraćamo na sebeb nazatka: Udaljenost od Allaha.

Ako neko pita: Dobro, ali zašto nemamo svjetovno i vjerski osvještene ljude? Opet kažemo: Dobro jutro. Stvarno stanje je da su nas takvi pretekli u okorištavanju dunjalučkim naukama, posebno od vremena islamskog buđenja (kad je ustvari i krenula masovnija pojava ‘islamista’, tj. ovih vjerski osviješćenih ‘konzervativnih’ muslimana koji bi da podignu ummet), a to je od sedamdesetih godina pa naovamo. Slika religioznog bradatog mladića na fakultetima medicine, inženjeringa, kompjutera i slično nije samo normalna slika od Maroka do Filipina, već je postala stereotipna slika ukorijenjena u narodnoj svijesti muslimanskih naroda, do te mjere da je frankofonski ekstremni modernista Muhammad Arkoun na to upućivao na više mjesta u njegovim djelima čudeći se. Arkun, sav tužan, konstatuje: „Znamo da mnogi studenti naučnih i tehničkih fakulteta pripadaju fundamentalističkim selefijskim pokretima.“ (Arkun, el-Fikrul-islamijj, str. 181., 1996.)

U drugoj knjizi kaže: „Primjećujemo, na primjer, da mnogo više studenata naučnih oblasti poput fizike, matematike, medicine i drugih nauka pripada tim islamističkim strujama nego studenata humanistikih i društvenih nauka. I spoznali smo kroz bitke koje su se odvijale na univerzitetima Alžira, Tunisa i Kaira …. da se ovi zadrti posebno usmjeravaju na fakultete prirodnih nauka, i to je pojava o kojoj treba razmisliti…” (Arkun, Tarihijjetul-fikril-arebijjil-islamijj, 26., 1998.)!“
Dakle, nisam slučajno rekao da danas mnogi svojim „analizama“ otkrivaju toplu vodu.

Ako ćemo ikako uprostiti suštinski uzrok nazatka onda možemo uprostiti sa vjerske strane, a to je udaljenost od Allaha. Ashabi su bili neobrazovani u dunjalučkim naukama tog vremena, i po tim kriterijima zaostali u odnosu na sve okolne države, u svim dunjalučkim aspektima, pa im to nije bila prepreka da izgrade hilafet i unište te razvijenije a onda se razviju više od njih. Kad Allah hoće da ispuni nešto zbog postojanja SUŠTINSKOG sebeba, lahko sredi formalne sebebe. Bilo da nešto uzdigne ili da spusti. Imamo mi hiljade tih osviješćenih ali nema ko da stane iza njih. Ako bi i pokušali da naprave svoju državu bili bi zbrisani s lica Zemlje, kao što smo i vidjeli u bliskoj prošlosti na više mjesta.

A inače u zadnjih 20 godina sam pročitao dosta tih analiza “zaostalosti” kroz dunjalučke faktore, od autora istoka i zapada, neko vrijeme i vjerovao u neke od tih analiza, a na kraju sam shvatio da je sve to mlaćenje prazne slame i vrtenje u krug i totalno miješanje svrhe postojanja na ovom svijetu, miješanje prioriteta i brkanje ispravnih i neispravnih kriterijuma zaostalosti. Kao što niko od tih analitičara nije ni doprinio UMMETU čak ni u tim dunjalučkim aspektima u čijoj zapostavljenosti je vidio sebeb zaostalosti, osim što ispušta svoje frustracije na papir ili tastaturu i koristi sve osim ogledala. Štaviše, upravo mnoštvo takvih u Ummetu je jedan od glavnih uzroka lošeg stanja. Uglavnom se svodi na žalopojke i kukanje i ubijanje muslimana u pojam nabijanjem kompleksa. I ne samo to, nego su stavljanjem dunjalučkog napretka u centar pažnje samo doprinijeli poniženju. Kako? To je posebna priča o kojoj mogu tomovi da se ispišu.

A dunjalučki gledano, džaba ti i milion osviješćenih naučnika ako nema država koja će da stane iza njih. A da bi imao državu, za to ima još mnogo faktora. Primjera radi, Turska je država i to ozbiljna i ideološki pokorna svjetskom sekularnom poretku pa joj desetine vojnih inženjera misteriozno umire, PORED drugih urota protiv same države zadnjih 20 godina. A kamoli da neka šaka vjerski osviješćenih naučnika bez ikakve države hoće nešto da “doprinese”. Jedino eventualno mogu neke mini projekte da doprinesu lokalno svojim zajednicama, ali ummetu ne, pogotovo ne na vojnom planu.

Ljudi trebaju da shvate da vlast na Zemlji nije uslov ulaska u Džennet, niti je krajni cilj, niti se u ime toga rade sve navedene stvari. Glavno je da ljudi umru na tewhidu, da im Ahiret bude centralna tačka oko koje se vrte, a dunjalučki napredak sredstvo. Dunjalučki napredak je kao plima i osjeka, i nije mjerilo istinskog napretka. Nekolko stoljeća je u rukama jednih, pa drugih, i tako kroz historiju idu stvari. Rimsko carstvo je bilo na vrhuncu, napredno za to doba, pa su prezreni kod Allaha, dok je spomen nekolicine “pećinskih” prognanih momaka iz tog carstva ovjekovječen u posljednoj Objavi i naveden kao svijetli primjer i uzor. Čak sura nazvana po njima, el-Kehf – Pećina. Isto važi i za one koji su živi bačeni u vatru, a spomenuti su u suri el-Burudž. Svi vjernici jednog grada bačeni u vatru jer nisu htjeli ostaviti vjeru, a Allah za njih kaže da su istinski uspjeli. Na nama je da ljude osvješćujemo da ne odu u Džehennem, da istinski ostvare tewhid i iman u potpunosti, što je suštinski sebeb napretka na oba svijeta, a kad se ostvari suštinski sebeb – na ispravan a ne fatalistički način – formalni sebebi dođu na svoje. To mnogi analitičari nisu shvatili, ni kod nas ni u svijetu, od 19. vijeka do danas. Ljudi imaju težnju da se bave onim što ne mogu promijeniti i na šta ne mogu uticati, a čime stvari kod sebe stvaraju lažni osjećaj da oni nešto rade, što je ustvari šejtanova zamka kojom ih odvraća od onoga za što hoće biti pitani i što jesu mogli da promijene, počevši od samih sebe. Ali čovjeku prljavog srca je lakše da istresa svoje frustracije na sve oko sebe, umjesto da krene od onoga što mu je fardu ‘ajn.

Poruka braći koja brinu i promišljaju o stanju ummeta: mnoge su nas generacije pretekle u toj brizi i analizi i poduzele bezbroj raznih konkretnih koraka, a o apsolutnoj većini toga mi ne znamo skoro ništa, tj. na našim prostorima se o tome ne zna. Znači otkrivamo toplu vodu, svijet ne počinje s našim opažanjem svijeta, preteknuti smo u apsolutnoj većini i analiza i prijedloga i svega, samo treba malo “isčeprkati”. Problem je mnogo višeslojniji i kompleksniji i iziskuje mnogo više vremena da bi bilo nekog ozbiljnijeg efekta, a na to, između ostalog, itekako utiču geopolitička dešavanja u svijetu, koja ako budu povoljna možda do izražaja dođu svi ti naši naučnici koji su i vjerski osviješćeni i dunjalučki obrazovani. Mada, pitanje je dal će tad nas na Balkanu uopšte i biti, ili ćemo završit ko ovi iz Endelusa. Mora to mnogo višeslojnije da se analizira.

Pripremio: Ersan Grahovac