Dovišta nikla na paganskim svetištima

U našim krajevima postoje mnoga mjesta koja se smatraju odabranim i blagoslovljenim i poznata su kao dovišta poput: Ajvatovice kod Prusca, zatim Karići kod Vareša, Divič kod Zvornika, Buna u Blagaju kod Mostara, Dobre vode kod Foče, Brateljevićka pećina kod Kladnja itd. Ako kažemo da su ta dovišta novotarija i da nemaju uporišta u islamu, kako su onda nastala i zašto su uvedena u praksu bosanskih muslimana!?

Prije svega treba reći da je na temelju historijskih činjenica i podataka utvrđeno da se većina spomenutih i nespomenutih dovišta u Bosni i Hercegovini nalazi na mjestima nekadašnjih bogumilskih hiža. Naime, poznato je da Crkva bosanska nije imala sakralnih objekata i odlučno je zabranjivala njihovu gradnju. Umjesto toga izabirana su mjesta u prirodi na otvorenom – po nekim tvrdnjama to su bila stara paganska svetišta. Ova mjesta su se još zvala i crkvišta.

Po svemu sudeći, bogumilsko stanovništvo koje je primilo islam, zadržalo je sjećanje na ta mjesta pretvorivši ih u tzv. dovišta. Dove pod otvorenim nebom održavale su se u tačno određene dane u godini koji nisu bili vezani za hidžretski kalendar. Dove su u pravilu održavane utorkom, pa ih je narod još zvao i dove ‘’utorkovače’’.

Ono što je sa akaidskog stanovišta potpuno pogrešno i nedopustivo, jer predstavlja udar na temelje islamskog vjerovanja, a na što rijetki pojedinci iz krovne vjerske institucije Bošnjaka skreću pažnju, jeste činjenica da većina onih koji posjećuju ova mjesta vjeruju da je ibadet u njima bolji od ibadeta na drugim mjestima, vjeruju naprimjer da kamenje na Ajvatovici krije u sebi čudotvornu moć, da liječi mnoge bolesti i da se na tom mjestu dova sigurno prima. Da stvar nije nimalo bezazlena svjedoči i to što ljude koji posjećuju Ajvatovicu nazivaju hodočasnicima, a termin hodočasnik u arapskom jeziku ima samo jedno značenje – hadžija.

Zato nije čudo što je Ajvatovica u narodu poznata i kao “Mala Ćaba”. Indolentan odnos i prešućivanje takvih pojava od strane Islamske zajednice u najmanju ruku je zabrinjavajući, jer to znači prešućivanje opasnog sujevjerja koje je samo po sebi jedan vid neoprostivog grijeha – širka.

Osim toga, predstavnicima Islamske zajednice poznato je, kako smo već kazali, da mnogi historijski izvori, koji su vjerovatno i najbliži istini, govore da su sva dovišta u Bosni i Hercegovini samo naslijeđe paganske tradicije obojene islamom i islamskom terminologijom i da su nikla na najobičnijim narodnim predanjima i legendama. Tako mnogi historičari kažu da je naprimjer Ajvaz-dedo bio bogumil, zapravo, jedan od čelnika Crkve bosanske.

U svom poznatom djelu ”Historija bosanskih bogumila”, Salih Jalimam tvrdi da je historijski utvrđeno da je Ajvaz-dedo bio bogumil zbog molitve na starobogumilskoj hiži, i zbog prefiksa “dedo”, jer su najviši bogumilski dostojanstvenici imali titulu “did, djed”. Što se tiče Djevojačke pećine, ona je uz Ajvatovicu najveće dovište u BiH, a za nju je također vezana legenda o djevojci čiji se mezar nalazi na uzvišenju na kraju pećine. U narodu važi uvjerenje da umivanje vodom koja curi niz zidove pećine donosi zdravlje.

Legende pune sujevjerja i širka

Slična se legenda veže i za dovište Dobre vode koje je smješteno nedaleko od sela Zarudina u općini Foča. Naime, Dobre vode su u narodnoj legendi vezane za dvojicu ”evlija’’, šejha Murata i njegovog sina šejha Saliha čiji se mezari nalaze u turbetu koje je sagrađeno u zaseoku Zarudini. Bošnjaci svake godine idu na to dovište, jer su ubijeđeni da je to blagoslovljena voda koja ima čudotvornu moć.

Postoji legenda koja kaže da je jednog ljeta u vrijeme žetve i vrševine, Salih, sin šejha Murata, bio u vojsci tadašnje Turske carevine. Šejh Murat je vrhao žito na guvnu koje se nalazilo nešto ispod današnjeg turbeta. I kada je bio u pola vršaja, napustio je vršaj, uzeo je vile sa kojima je pretresao još neovršeno žito i počeo da udara po koprivama i havdici ponikloj uz ogradu. Kada se njegov sin Salih vratio sa fronta, nakon što su se ispitali za zdravlje, šejh Murat je upitao sina kako je bilo na toj vojni. Sin Salih je odgovorio: “Babo, da onaj dan ne bi tvojih vila, svi bismo izginuli.”

Dakle, šejhove ‘’mubareć’’ vile spasile su tursku vojsku u odlučujućem momentu i one su bile važnije od kompletnog naoružanja i silne turske vojske. Osim što niko normalan neće povjerovati u ovu bajkovitu hićaju, jer je svojevrsni napad i uvreda za ljudski intelekt, ona je još upitnija sa čisto vjerskog aspekta, jer je puna širka i pripisivanja moći vilama koje se nalaze u rukama nekakvog šejha. Pitamo se samo zbog čega su onda Turci išli u tolike bitke i gubili vojnike kad su jednostavno sultani mogli angažirati šejhove da mlate vilama i grabljama po koprivama i halugama i priskrbiti sebi sigurne pobjede. Očito je da su turski sultani i kapetani, a posebno ulema, bili daleko od vjerovanja u legende, a blizu prirodnog islamskog vjerovanja koje im nije dalo da se survaju u ponor sujevjerja.
______________________

Za svoj ummet najviše se bojim imama zabluđivača

Zašto se onda kod Bošnjaka vjera islam i njeni veličanstveni propisi zamjenjuju kojekakvim običajima koji su daleko od vjere!? I zašto muslimani, umjesto da zahvaljuju Allahu na blagodati islama, izmišljaju novotarije u vjeri od kojih nikakve koristi nemaju!? Jer, onaj ko poznaje islam i ko je osjetio slast života u okrilju Allahove upute, ni za šta na svijetu ne bi je mijenjao. To je lijepo objasnio Ibn Tejmijje kada je kazao: ‘’Onaj ko zna kakve su se sve novotarije uvukle u vjeru, molitve, ibadete i praznike ehlul-kitabija i drugih naroda i koliko ih je to udaljilo od istine koja im je bila objavljena i kakvu štetu im je to prouzrokovalo, iako su njihovi učenjaci i svećenici priznavali da im te običaje poslanici nisu propisali i naredili, taj će povećati svoju zahvalnost Allahu na islamu.”

Zatim, zašto vjerske vođe, odnosno ulema staje iza takvih projekata umjesto da se bori protiv njih? Novotarije ionako lahko nalaze svoje mjesto kod priprostih masa, što potvrđuju mnogi kur’anski ajeti i hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kamoli kada ih ulema i vođe jednog naroda podržavaju, jer narod se povodi za svojim vođama i ne pita je li ispravno ili nije ono u šta ih pozivaju.

Upozoravajući na opasnost novotarija, Sufjan Sevri je rekao: ”Novotarija u vjeri je draža šejtanu od grijeha koji neko počini, jer se ljudi vjernici kaju zbog počinjenih grijeha, a zbog novotarije se neće pokajati.” A neće se pokajati zbog novotarije zato što je smatraju dobrim djelom i za nju očekuju nagradu, pa kako da se od sevaba pokaju. Kad god je ulema bila na visini zadatka, novotarije su teže nalazile mjesto u narodu i čistota vjere bila je sačuvana i nepomućena.

A kakav su odnos istinski učenjaci imali prema novotariji, svjedoči predaja koju bilježi imam Seferaini u kojoj stoji da je halifa Omer, r.a., čuo da neki muslimani odlaze kod drveta pod kojim su se ashabi zakleli na vjernost Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, na Hudejbiji, i tu su klanjali namaz i tražili pod tim drvetom blagoslov i berićet, pa je Omer, r.a., odmah naredio da se to drvo posječe bojeći se da se ta novotarija ne proširi u narodu i da ne izazove smutnju.

Brigu za čuvanje sunneta možemo naučiti i od našeg velikog alima Mehmeda Handžića koji je, sažalijevajući i upozoravajući muslimane u i oko Prusca, govorio: “Tako je naprimjer neuki i priprosti dio našeg bosanskohercegovačkog muslimanskog svijeta postavio u vezi s nekim Ajvaz-dedom svetkovinu, koju nazivaju Ajvatovica, a sastoji se u tome da se u određeni dan svijet sakupi nedaleko od Prusca, posjeti kabur Ajvaz-dedin i kod nekakve stijene uče razne dove. To se toliko kod seljaka uvriježilo, da ga smatraju, kako to običavaju reći, ‘malim hadžom’.”
_______________

Ovakve primjere trebaju slijediti imami i ulema, a ne povlađivati narodu radi nekih dunjalučkih interesa i ne povoditi se za vrlo krhkom i neodrživom argumentacijom onih koji spomenute novotarije svrstavaju u ‘’bid’a hasene’’ – ‘’lijepe novotarije’’, niti za onima koji u tim dovištima vide priliku oživljavanja i očuvanja naše tradicije i nacionalnog identiteta. Jednostavno zbog toga što nije naš adet da gradimo i čuvamo nacionalni, a još manje vjerski identitet i tradiciju po šumama i gorama. To je običaj nekih drugih naroda.

I ljudi koji poznaju šerijat, a njih u Bosni i Hercegovini danas, hvala Allahu, ima nemali broj, ako ne žele sebe prepoznati u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Za svoj ummet najviše se bojim imama zabluđivača”, moraju imati na umu i to ljudima objasniti, da svetost mjesta i vremena određuje samo Allah, dž.š. Čovjek nije Zakonodavac da bi određivao koje je mjesto sveto ili koje je vrijeme sveto.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio nas je da na Zemlji postoje tri mubareć (sveta) mjesta, kada je rekao: “Ne poduzima se putovanje osim radi posjete triju džamija: El-Mesdžidul-harama, moje džamije u Medini i Mesdžidul-aksa.” (Buharija) Sva ostala dovišta i svetišta su novotarije. Njih su ljudi izmislili i proglasili ih svetim čineći tako veliki grijeh. Zbog opasnosti koje u sebi nosi svaka novotarija, ne smije se šutke posmatrati i prelaziti preko njihovog uvođenja i prakticiranja, jer bi u tom slučaju šutnja značila odobravanje.

Zato mi želimo da na ovaj način skrenemo pažnju i uputimo savjet Bošnjacima, a prije svega predstavnicima Islamske zajednice, da se svi čvrsto držimo Kur’ana i sunneta i da ne skrećemo sa staze na kojoj nas je ostavio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jer samo dosljednim slijeđenjem sunneta mi potvrđujemo našu pripadnost islamu i ostvarujemo dvostruku dobit i nagradu, na dunjaluku i na ahiretu.

U tome se rukovodimo riječima imama Ahmeda koji je, kada mu je jedan učenjak rekao da mu je teško govoriti protiv novotara, jer se boji da ga pogrešno ne razumiju, odgovorio: ”Ako ljudi poput tebe i mene budu šutjeli, pa kada će onda neznalice upoznati istinu.” A naš moto je kur’anski ajet: ”Ti posavjetuj, savjet će uistinu vjernicima koristiti.”

Abdusamed Busatlić, prof.  – SAFF