Društvene mreže otkrivaju naša stvarna lica

Vjernik je vjerniku brat. Po Kur’anu i Hadisu je tako. Ali, pitanje je da li je zaista tako u našem životu, našoj svakodnevnici i međuljudskoj komunikaciji. Ponekad, nažalost, imam osjećaj da smo sve više jedni drugima vukovi, umjesto braća i sestre. A vjernici smo. Društvene mreže uveliko otkrivaju naša stvarna lica. Postepeno počinjemo preslikavati na njih ne samo svoj “javni” život, već i onaj skriveni koji dolazi iz dubine naše duše. Polahko ali sigurno, vjernici padaju na ispitu jedinstva, zajedništva i bratsva, a posebno na ispitu čistoće duše, od primjesa mržnje, zavisti, ljubomore, prostakluka i lošeg edeba.

Malo malo, pa iskoči status, komentar. Ni manje ni više na račun brata, sestre. Reklo bi se, šerijatska policija. Mizan terezija u liku ljudi, koji vagaju dobra i loša djela i procjenjuju nijjete, primljenost ili neprimljenost nekog djela, status pojedinca kod Allaha… Reklo bi se da su već u Džennetu, ili meleci što bez grijeha hode. Reklo bi se…

Pitanje je: kakvi smo mi kod Allaha? Šta u nama ima loše, pa u svemu vidimo loše? Zašto pod plaštom vjere i propisa napadamo ljude, prozivamo javno, vrijeđamo i osuđujemo? Je li to bio put najboljeg roba Allahovog, Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem? Zašto ne tražimo opravdanje? Ili ne uputimo dovu? Ili, jednostavno se ne okrenemo sebi? Zašto pozivanje na dobro i odvraćanje od zla ne ostavimo onima koji imaju smisla i dara za dawetski posao? Onima koji znaju etiku i odgovornost pozivanja na dobro i odvraćanja od zla?

Teško je shvatiti da ako se, na primjer, sestra nije potpuno propisno pokrila- fokus je na tome. Sve osude su usmjerene ka njoj, i ka njenom propustu. Svi odmah pišu propise hidžaba, kao da ih sestra ne zna. A propis je propis. Nefs je nefs. Valja ga ukrotiti, obuzdati. Valja svaku zamku otjerati, svaku vesvesu otklonoti. Istina, neko prije, neko kasnije to uspije. Ali, svaka sestra ima svoj put do ispravnog hidžaba. Duži ili kraći. No, bitno je da je na tom putu. Čak i neispravno. Jer, nju ipak klica ljubavi veže za vjeru. Za hidžab. Zašto nikad ne uputimo komentar tipa: “Mašallah, kako si lijepa! Da te Allah učvrsti na putu hidžaba i da njime dostigneš stepen ashabijki.” Zašto ne savjetujemo mudro, i ne kritikujeno mudro?

Sigurna sam da bi mnogo veći efekt imale priče o ljepoti propisnog hidžaba, o pokrivanju ashabijki, odabranih žena. Mnogo je važnije pobuditi želju za ispravnim, nego li kritikovati iznova i iznova, istom metodom, istim riječima- propuste i nepravilnosti. Uporno i uporno ne daje rezultate, ali mi smo uporni i nepokolebljivi. Koga su to još kritike, uvrede, osude i javni prozivi doveli do boljitka? Na koga smo još tako mogli utjecati?

Strah me je da ovim izlazi na vidjelo naša nutrina. Naše zabrinjavajuće stanje. Stanje Ummeta. Nismo li tu da činimo jednu čvrstu građevinu, sa svim grijesima, prednostima i manama? Nismo li jedni drugima najpreči?

Često, teške riječi izreknemo na račun drugih. Često pišemo javno o tuđim grijesima. A kako je to samo nisko! I koliko to ne priliči jednom vjerniku!

Pokušajem da drugog ponizimo ponižavamo sebe. Vrijeđajući druge pokazujemo koliko zapravo nismo odgojeni islamski i koliko islam nismo shvatili i primijenili u svojim životima. A islam je vjera mira. Vjera ljubavi. Dobročinstva. Pomaganja. Sakrivanja tuđih mahana. Mudrog pozivanja na put istine i ispravnog i ljubaznog savjetovanja…Ponekad sličimo onim beduinima što rekoše da vjeruju, a Allah im u Kur’anu reče da kažu da se pokoravaju, jer istinski iman nije ušao u srca njihova…

Gospodaru, popravi nam stanje i učini nas dostojnim zvanja Ummeta Muhammedovog s.a.v.s. Amin!

Halima Lj.