Kad se dunjaluk osladi

U porodici je vladala zastrašujuća atmosfera. Djeca već i u školu krenula, neimaština, nema posla, nema nikakvog rješenja da otkloni nedaće u koje se zapleo, pokušava da uči i klanja, ali nikako da to obavlja, niti za to ima vremena. Sve se počelo urušavati. Bio je na ivici ludila i u misli su mu dolazile zastrašujuće ideje. Pomišljao je da ubije suprugu i djecu, da izvrši samoubistvo. I, jednoga dana, odnosno noći, pred sabah, usnio je san. I to kakav san…

Kad se dunjaluk osladi, čovjek više ne mari ni za drugom, ni za Bogom. Tada njime (za)vlada prokletnik i šapće na uho kako je dunjaluk jedino što treba da slijedi i uživa u životu, a da sve drugo nije važno. Ahiret, smrt, moral i sve drugo što je proizašlo iz Allahove, dž.š., objave, časnog Kur’ana, došaptava mu da je izmišljotina. Mnogi se upecaju u tu zamku i krenu krivim putem.

Bio jedan dječak koji je rastao sa svojim sestrama i bratom uz pobožne roditelje. Učio je dobro u školi i džamiji, ali je nakon izvjesnog vremena nastavio školovanje u gradu te se “oteo” kontroli roditelja. U to vrijeme bilo je “popularno” ići u barove, kafane, piti, bludničiti… pa je i on, tada već mladić, to radio. Uživajući, zaboravio je da treba ići u džamiju umjesto u kafanu, klanjati umjesto piti i bludničiti…

To je trajalo sve do njegove ženidbe i nakon nekog vremena, sada kao zreo muškarac, pa još na nagovor svojih “pajtosa”, opet je nastavio ići u kafane i činiti sve što je Svevišnji Allah zabranio. Mnogo je novca potrošio na gluposti ne mareći za porodicu i sinčića i kćerkicu, roditelje i rodbinu. Tražio je drugove po smrdljivim birtijama umjesto u džamiji. Svi su mu bili preči od njegovih bližnjih. To je tako trajalo do početka rata 1992. godine.

Tokom rata našao se na klackalici života i smrti. Naime, svakodnevna opasnost po život, pogibije bližnje i dalje rodbine, drugova, spoznaja da  je protratio svoje naljepše godine života u mraku i magli, navode ga da počne razmišljati o Allahu, dž.š., i ahiretu. Od sestre dobiva Kur’an sa prijevodom koji čita u dahu i nakon toga poželio je da uči i klanja. Ali, kad je počeo učiti – ne zna ni naopako. Osjećao je veliki stid i nešto ga zaboljelo u grudima. Došavši kući sa linije, uzima Ilmihal i pročitavši samo jednom sure koja je nekad znao, vratiše mu se u sjećanje, uz Allahovu, dž.š., milost. Od tada je neprestano učio, klanjao i osjetio da mu se iman povećao te je pomislio da je jači od prokletog šejtana. Pazi, samo je pomislio i nakon toga poželio je da se “testira”. Odlučio je da napravi “pauzu” neko vrijeme i smatrao da se može vratiti kad god poželi i pasti na sedždu Svevišnjem Allahu. Međutim, desilo se sasvim drugo. Umjesto toga, on je malo-pomalo zaglibio kao nekad. Počele su strašne muke.

U porodici je vladala zastrašujuća atmosfera. Djeca već i u školu krenula, neimaština, nema posla, nema nikakvog rješenja da otkloni nedaće u koje se zapleo, pokušava da uči i klanja, ali nikako da to obavlja, niti za to ima vremena. Sve se počelo urušavati. Bio je na ivici ludila i u misli su mu dolazile zastrašujuće ideje. Pomišljao je da ubije suprugu i djecu, da izvrši samoubistvo… I, jednoga dana, odnosno noći, pred sabah, usnio je san. I to kakav san. Sanjao je sebe na nekoj padini kroz koju je tekao bistri potočić i čuo svoj glas kako uči suru Vel-Asr. Probudio se, ali je i dalje čuo svoj glas kako uči. Nakon nekog vremena razbudio se i razmišljao o svom neobičnom snu. Pribrao se, ustao i klanjao dva rekata noćnog namaza. Sačekao je sabah te je i njega klanjao. Od tog dana nastavio je klanjati i promijenio se, a promijenilo se i njegovo stanje. Djeca su rasla, on dobio stalni posao, jedan sin završio vjersku školu – medresu, i njegova porodica bila za primjer drugima.

Kada taj čovjek danas izađe na sokak ili džamiju, ljudi rado sa njim razgovaraju, a on nalazi vremena za svakog i nastoji pomoći kome može. Njegov put do istine bio je težak i on je bio najveći krivac za teškoće i neuspjehe. Danas dunjaluk za njega prestavlja samo nešto što nema mjesta u njegovom srcu. Ne mari za bogatstvom i zadovoljava se sitnicama koje su mu potrebne da bi preživljavao. Što se tiče njegove porodice, svi su na Pravom putu i drže se Allahove, dž.š., upute. On ponekad sjedne sa ljudima, omladinom, pa čak se raspriča i sa djecom i iz njega zrači dobrota i toplina koja se ne može ne primijetiti i osjetiti.

Često priča o svom životu i upozorava one koji malo eskiviraju da to ne čine navodeći im sve šta je proživljavao. Njegovi drugovi kore ga što ne prešućuje svoju prošlost, ali on im samo odgovara da je ne krije i time želi pokazati onima koji slijede dunjaluk i prokletog šejtana da se okane toga i da imaju jasnu sliku o tome šta je on proživljavao dok je bio takav.

Brat M. S.