Dva kazivanja o lošem završetku

Nesretnik koji je doživio kaznu u kaburu prije nego što je pokopan

Šejh el-Kahtani ispričao je i ovo: Pošto smo jednog dana završili s pokopom jednog čovjeka, pozvali su me neki ljudi da im pomognem oko pokopa njihovog umrlog, jer oni, objasnili su, nisu tome vični. Ušao sam u kabur s još dvojicom ljudi te smo prihvatili umrlog i okrenuli ga prema kibli. Nakon što sam odvezao kefine, glava umrlog okrenula se ustranu, nije ostala u pravcu kible. Okrenuo sam njegovu glavu, ali su se zatim otvorile njegove oči, a na nos je potekla gusta krv. Nedugo zatim njegova se glava opet okrenula. Osim mene, to su vidjeli još neki ljudi. Prepao sam se i pobjegao iz mezara. Vidjevši na meni strah, ljudi su nabrzinu zakopali umrlog i napustili mezarje. Tog sam čovjeka usnio 7-8 puta i nisam ga mogao zaboraviti, pa sam otišao na umru i u Meki boravio dvije sedmice. Tek tad sam postigao duševni mir.”
__________________________

Moj nesretni prijatelj

Dok zapisujem ove redove, jecam i plačem. Imao sam druga koga sam mnogo volio zbog njegove dobrote i učtivosti. Družili smo se veoma dugo, sve dok nisam napustio Kairo i otputovao. Prijateljstvo smo nakon toga njegovali dopisujući se. Pa ipak, njegova su mi pisma odjednom prestala stizati i izgubio mu se svaki trag. Nakon što sam se vratio u Kairo, otišao sam njegovoj kući, nisam ga zatekao, a komšije su mi rekli da on odavno ne živi tu i da ni oni o njemu ništa ne znaju. Š½ivio sam između nade da ću ga nekad sresti, i straha da se više nikad nećemo vidjeti.

Jedne noći, vraćajući se kući, prošao sam pustom ulicom koja je ličila na stanište džina i divljih životinja, a ne na mjesto na kojem žive ljudi. U jednoj trošnoj kući čuo sam jecaje. Budući da sam se prije toga zarekao da ću pokušati pomoći svakom unesrećenom, tužnom čovjeku, prišao sam vratima kuće iz koje se čulo jecanje i pokucao. Vrata mi je tek nakon drugog, jačeg kucanja otvorila djevojčica i rekla: “Pomozi mom ocu, koji je na samrti!” Ušao sam u njihovu kućicu, koja je više ličila na grob nego na ljudsko stanište. Djevojčica me odvela do čovjeka na postelji, koji je strašno izgledao.

Primaknuo sam se i čuo ga kako veoma tiho govori:”Hvala Ti Allahu što si dao da nađem svog prijatelja!” Osjetio sam strah i radost istovremeno: našao sam onog koga sam dugo tražio! Stavio mi je do znanja da želi sjesti, pa sam mu pomogao da se podigne. Ispričao mi je sljedeće: “Prije desetak godina živio sam s majkom u kući pored koje je bila vila jednog bogataša što je imao prelijepu kćer. Zaljubio sam se u nju i pokušavao je se domoći, ali su svi pokušaji bili uzaludni. Na koncu sam joj obećao da ću je zaprositi, i to sam upotrijebio kao varku da je zavedem”.

Ostavio sam je nakon što sam je iskoristio. Nakon toga ona je pobjegla od kuće i tako uništila svoje roditelje; morala je to učiniti jer je zatrudnjela. Kasnije mi je od nje stiglo pismo”, i on ispod jastuka izvadi požutjele listove. “Nakon što sam pročitao pismo”, nastavio je, “došao sam, evo, u ovu kuću, i zatekao je mrtvu; a ova je djevojčica moje dijete.” Nedugo zatim moj je prijatelj samo rekao: “Pobrini se za moju djevojčicu” i napustio ovaj svijet”.

Iz knjige: “Stotinu kazivanja o onima koji su činili nered na Zemlji i nastradali”
Prijevod: hfz. Abdurrahman Kuduzović
Islamski portal www.n-um.com