Dvije borbe

Svako jutro, još od sabahskog ezana, svako od nas je suočen sa dvije borbe: borbom sa šejtanom, i borbom sa svojim nefsom (sa samim sobom). Ova druga, itekako je teža od prve, premda ljudi uglavnom za svaki svoj grijeh najradije okrive šejtana sa dobro poznatom rečenicom: „Šejtan me naveo/zaveo.“ A da nije sve do šejtana, uvjerimo se svake godine kada dođe mubarek Ramazan. Neki ljudi i dalje nastave da griješe. Odnosno, većina. Dok drugi dio ljudi uspije da savlada svoj nefs, i da dokaže kako je, uistinu, najveća borba ona sa samim sobom, a ona obuhvata baš toliko puno toga. Tajnog i javnog, velikih i malih grijeha, velikih i malih posrtaja.

Svijest o odgovornosti koju svako od nas nosi za učinjeni grijeh je od izuzetnog značaja iz dva razloga:

1. Da nije tako, ne bismo bili odgovorni na Ahiretu za svoja djela, nego bi sva krivica bila pripisana šejtanu.
2. Bez te svijesti nećemo umjeti da se borimo sa svojim nefsom, i nećemo biti u mogućnosti vladamo sobom.

Svaki grijeh koji uradimo, mi nismo uradili jer nas je šejtan nagovorio. Uradili smo ga, jer je naš nefs slab, jer smo skloni da vjerujemo šejtanu i ne umijemo da prepoznamo njegove spletke. A Uzvišeni u Kur’anu kaže: „Šejtanovo lukavstvo, doista, je slabo.“ (sura An-Nisa, 76)
_____________

Lahko je odoljeti grijehu kojim nismo iskušani, ali, naš pravi ispit dolazi tek onda kada nam određena slabost bude dostupna, kada nam se ponudi. Upravo zbog toga, Jusuf, alejhisselam, postao je simbol čuvanja od grijeha, jer je odolio grijehu a imao je mogućnost da ga učini. Bio je pred njim, tako blizu. Njegove riječi „Sačuvaj Bože“ nisu bile samo traženje utočišta od prokletog šejtana, već i od vlastitog nefsa i njegove slabosti. I nakon toga, odmah je spomenuo dobročinstvo njenog muža (žene koja ga je na grijeh nagovarala), što jasno govori o čistoći njegove duše sa moralne strane. A čistoj duši Allah je zaštitnik i njoj šejtan ništa ne može. Uzvišeni Allah o tome kaže u suri Jusuf, u 24. ajetu: „I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao – tako bî, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.“

Također, u kur’anskim dijalozima između Uzvišenog Allaha i prokletog šejtana, jasno je definisano da šejtan neće imati nikakav utjecaj na Njegove iskrene robove. I tu, sa takvom garancijom Uzvišenog Allaha, naša odgovornost se vraća na nas same, i na potrebu da u životu nikada ne pokušavamo tražiti krivca u drugima, već u nama samima.

Kada učinimo grijeh, kada posrnemo, prvo trebamo da preispitamo svoju iskrenost prema Uzvišenom Allahu. Trebamo da treniramo svoju dušu, i da u njoj razvijamo što više svijest o Allahu. I da pazimo da dva puta ne upadnemo u istu rupu, tj. da ne dozvolimo šejtanu dva puta da iskoristi našu slabost, istu slabost naše duše.

Što više brinemo o sebi, što više ukroćujemo svoju dušu, šejtan će imati manje moći da djeluje na nas, a Allahova zaštita će se povećati. Što manje brinemo o sebi i svom odnosu prema Allahu , više se prepuštamo šejtanu, a kao konac toga jeste potpuna izgubljenost i stanje u kojem čovjek zaboravlja sam sebe, stanje u kojem njegov vlastiti nefs i šejtan zajedno vladaju njime. Također, onaj ko je svjestan slabosti vlastite duše, nikada se neće narugati niti jednom grješniku, upravo iz straha da ga ne zadesi takvo stanje—stanje slabosti i prepuštanja vlastitom nefsu.

**

Kada god nam se primaknu loše misli, borimo se protiv njih. Misli su začetnik djela. Ukoliko počnemo uživati u njima, teško ćemo ih moći obuzdati da ne pređu u djela. A svijest da Allah zna svačije misli i stid pred Allahom od loših misli, jedan je od najvećih stepena ljudske iskrenosti prema Allahu.

Gospodaru, molimo Te da budemo od Tvojih robova iskrenih. Amin.