Dvije dove koje mi je Uzvišeni primio

Milostivi Allah ukazao mi je Svoju milost toliko puta, ali dviju primljenih dova sjetim se i dan-danas i, bez obzira na to što je prošlo dosta vremena, emocije se probude i oko zaplače…

Godine 1995. moj babo došao je u Švedsku za boljim životom. Tri godine se borio da dobije papire, da bismo i mi mogli da dođemo. Ali to tako jednostavno nije bilo. Kada su mu 1997. rekli da neće dobiti “papire” i da se mora vratiti u svoju zemlju, to je i njega i nas teško pogodilo. Međutim, ono što se nama u tom trenutku činilo nemogućim, postalo je tako lahko uz pomoć Uzvišenog Allaha. Bio je ramazan i ja sam kao dijete postio i išao u džamiju na namaze i u svojim namazima, uplakan i tužan, dovio sam da dođem u Švedsku kod svog babe, a najviše sam dovio na sedždi, jecajima. Nakon kratkog vremena pozvali su mog babu da dođe, rekavši da ga trebaju obavijestiti o nečemu. I tog dana obavijestili su ga da je dobio “papire” i da odmah može da dovede svoju suprugu i djecu.

I tako ja sam došao u Švedsku za kratko vrijeme. Iako sam bio radostan i živio lijepo, nedugo nakon dolaska osjetio sam u srcu da mi nešto nedostaje. Nedostajala mi je moja država, moja rodbina, moji prijatelji, a ono najviše što mi je nedostajalo bio je glas mujezina, ezan, i to mi i dan-danas najviše nedostaje. Ipak, sve nije i ostalo idealno: za kratko vrijeme sve je krenulo naopako, postao sam agresivan, počeo sam se družiti sa pogrešnim društvom, i već u sedamnaestoj godini imao sam problema sa policijom. I kako je vrijeme prolazilo, sve je postajalo gore. U više navrata boravio sam u zatvoru, tako da sam iza rešetaka proveo deset godina. Postao sam jedan od najgorih insana, čega se i dan-danas stidim, i nema namaza ili drugog vremena a da ne izgovaram estagfirullah ili drugi zikr, nadajući se Allahovom oprostu. U zatvorima sam isto pravio probleme, nije me nikoga bilo strah osim Allaha. Sve vrijeme osjećao sam strah od Allaha i učio sam dove u kojima sam Ga molio da mi podari da se promijenim.

Izlazio sam iz zatvora i manje vremena sam provodio na slobodi. Bio sam toliko uvučen u organizovani kriminal, novine su pisale ružne stvari o meni. Bio sam ugledni kriminalac u svojoj grupi. Ali zadnje tri-četiri godine u meni se nešto promijenilo i počeo sam čitati hadise i učiti sure. Jedina sura koju nisam bio zaboravio bila je El-Fatiha, Elhamdullilahi Rabbil-alemin. Tada sam počeo klanjati, postiti. Ali, kad sam izašao na slobodu, opet sam krenuo sa starim društvom. Osjećao sam da moje srce želi nešto drugo. Bilo je veoma teško da kažem svojim prijateljima da hoću drugi život, halal život, pa sam rekao da hoću da budem jedno vrijeme sa svojom majkom da joj umirim srce, pa tako i bi.

A ja sam u to vrijeme digao ruke i suznih očiju uputio dovu Allahu da me nikad niko ne pokuša kontaktirati od mojih loših prijatelja, i od toga dana do danas niko me nije pokušao kontaktirati, hvala Allahu! I Allah me je obasuo Svojom milošću i podario mi blagodat: ne propuštam namaze, klanjam ih u propisano vrijeme i na propisani način, elhamdulillah. Nema dana da duže vrijeme ne zikrim dok sam na poslu, u autu ili kući, a ne mogu zamisliti da nešto ne počnem bez bismillah. Rodbina se čudi što klanjam toliko, što svaki put ustajem na sabah, što ponekad zaplačem i jecam u namazima. Nema noći a da prije nego što zaspim ne proučim neke sure i ajete, i zikr.

Pa kako da ne budem zahvalan svom Gospodaru što mi je podario da danas budem jedan od onih koji pomažu drugima, koji nisu zavidni, koji drugima žele isto što sebi! Zahvalan sam na svemu što mi je Allah podario, i dobro i loše! Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!

Brat H. S.