Dvije priče naših posjetiteljki

Dvije priče naših posjetiteljki

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

U mojoj porodici tada je bilo sedam članova. U kući su svi povremeno obavljali namaz, ali moja majka je jedina koja je klanjala svaki vakat, i tako otkad znam za sebe. Otac bi išao redovno na džumu, i vodio me na teravije, ali rijetko kada obavljao namaz mimo tog. Imala sam četrnaest godina kada me majka pozivala da idem obavljati namaz, uvijek bih išla na sedždu protiv svoje volje i govorila kako ja to ne moram. Moja majka je bila ustrajna u tome da obavljam namaz sa njom, i uvijek govorila da je to njena dužnost. Godina je bila 2014. taj ramazan sam sav ispostila, ali rijetko kad poslije njega obavila namaz svojom voljom. Jedne večeri moja mama je otišla klanjati a da me nije pozvala.

U početku sam se osjećala slobodno, ali kasnije me obuzeo strah. Kada sam se obratila mami, mislila sam da je ljuta, ali ona je bila blaga prema meni kao i inače. Sutradan se organizovao školski party. Obukla sam hlače i majicu, a robu za party odnijela kod sestre da se tamo preobučem. Društvo mi je bilo poprilično loše, bila sam deveti razred. Kada je na društvenim mrežama izašla zajednička slika u kojoj sam ja imala najkraću odjeću na sebi, moja majka mi je samo rekla: “Stidi se ako obraza imaš, zaista je ovo sramota.” Vratila sam se u sobu i počela plakati. Stvarno me je bilo sramota. Uzela sam abdest i počela klanjati.

Od tada redovno, da me majka nije morala zvati. Sljedeće godine 2015. stavila sam hidžab, krenula u srednju školu i promijenila društvo. Hidžab ponosno nosim već pet godina. Niko nije bio sretniji od moje majke nakon te odluke, otac se tome protivio, čak i prijetio da će mi skinuti hidžab, jer još sam mlada. Otac mi je preselio na ahiret kada sam imala osamnaest godina. Kasnije sam dobila dijabetes, brat se oženio, sestre udale, ostala sam sama s majkom i tad je i ona stavila hidžab. Ove godine sam se i udala, hvala Allahu, moj život se skroz promijenio. I dan-danas se pitam šta bi bilo da sam ostala u onom društvu i koliko bih bila poražena kao žena, a ovako sam ponosna na sebe i svoju majku, i uvijek zahvaljujem Allahu na tome.

Sestra A. K.
_________________________________________

Uvijek sam bila u islamu, a tek sam ga sad pronašla

Rođena sam u muslimanskoj porodici prije trideset devet godina. Kao malu, babo rahmetli naučio me da je naša vjera islam, naš Bog Allah i naš poslanik Muhammed, a. s.

U mekteb sam krenula sa otprilike pet i do svoje sedme godine naučila klanjati i utvrdila sva pravila islamske vjere. Doduše, toga se mojoj rodnoj kući nije pridržavalo osim u dane ramazana i Bajrama. Tada bi babo rahmetli postio, klanjao, učio Ja-sin svojim roditeljima i nas preslišavao da nismo u toku godine šta zaboravile. Godine su prolazile i ja sam roditeljsku kuću zamijenila muževom gdje po pitanju vjere nije bilo ništa bolje. Dolazi mi ta teška 2006. godina i moj babo, Allah mu se smilovao, preseljava usljed teške bolesti. Tada u najtežim momentima svog života uviđam da je naše poimanje vjere i islama bilo pogrešno i prvi put u životu javlja mi se misao da obučem hidžab, međutim šejtan čini svoje i moja misao i želja se gube.

Dolazi i ova svima mrska, a meni najdraža 2020. i ja donosim odluku u ime Allaha da stavim hidžab pred ramazan. Muž je saglasan, ali kaže da on još nije spreman da mijenja svoje navike i način života ma šta to značilo. Ramazan sam dočekala sa svojom krunom i veoma malo podrške od bilo koga.

Ja sam jednostavno osjetila da mom životu nedostaje nešto što nije dunjalučkog vijeka. Mir i zadovoljstvo ispunjenost koju sam pronašla na sedždi ništa zamijeniti ne može. Često mi se desi da namaz završim plačući kao malo dijete moleći Svemogućeg da nam se svima smiluje, da mojoj djeci omili sedždu i mome babi rahmetli otvori vrata Dženneta.

Uvijek sam bila u islamu, a tek sam ga sad pronašla.