Dvije priče o borbi za hidžab

Zaista je komunizam ostavio užasne posljedice na veliki dio našeg naroda, odnosno neke Bošnjake, muslimane, toliko je otuđio od vjere da su oni postali žestoki protivnici prakticiranja islama, što je naročito dolazilo do izražaja kad bi neko od njihove djece krenuo putem istine. Pred nama su dvije priče naših sestara, koje govore o maltretiranju koje su doživjele od vlastitih roditelja samo zato što su željele da se pokore naredbi Uzvišenog Allaha…

“Želim se pokriti, ali mi zabranjuju”

Pišem ovu svoju priču samo da bi svi iz nje uzeli pouku. Moja priča ima tužan kraj. Ali, još uvijek nadam se sretnom… Kad sam ocu saopćila da bih htjela nositi hidžab, psovao je sve: islam, Poslanika, Boga… Nije mogao da se oporavi od toga, počeo je piti tablete. Naišla sam na goru reakciju nego što sam očekivala. Kako god, nastavila sam klanjati i učiti, bila sam ubijeđena da ću se pokriti bez obzira na sve. Vrjeme je prolazilo, a moj otac bi svaki put psovao… Nije mi dao da idem na predavanja, u džamiju, da čitam knjige… Htio je da ih sve pobaca. Nisam mogla da vjerujem šta se dešava. Majka me je molila da sačekam još malo, ali ja nisam željela i rekla sam joj da ću to uraditi uskoro.

Iako sam mislila da će to biti uskoro, nije. Počela je školska godina, ja nisam nosila hidžab. Boljelo me, ali sam i dalje vjerovala da ću ga već sljedećeg dana staviti. Nije me bilo strah za sebe, već za porodicu. Vrijeme je letjelo. Školska se godina bližila kraju. I dalje sam vjerovala, trudila se… Sa momkom sam stalno pričala o vjeri, povećavala sam svoj iman. Stalni namazi, dove, dodatno su me ojačali. Bolio me svaki moj dan bez hidžaba, stalno sam plakala. Nikad u životu nije mi bilo tako teško.

Skoro svake večeri bih plakala i ujutru se budila otečena. Kad će kraj?, pitala sam se stalno. Molila sam Allaha da uputi mog oca, ali on je samo nastavljao… Prošla je već godina dana od početka. Ja se još uvijek nisam pokrila, ali želja je postojala. Jednog dana osjetila sam snažan pokret u stomaku. Da li je to taj momenat? Poslala sam ocu poruku da ja to stvarno iskreno želim…, a on je došao kući i psovkama poplavio sve nas, razbio kompjuter i bacio sve islamske knjige koje je mogao da nađe. Nije me bilo strah, čak i da me udari. Otišao je i rekao da se nikad neće vratiti.

Nisam bila ni utučena niti išta. Majka me je i dalje molila da stanem i da se pokrijem kada odem na fakultet, za pola godine. Rekla je da nema novca da izdržava dva brata i mene, da je otac neće ni pogledati… Drhtim dok ovo pišem… Rekla mi je da sama odlučim. Probudila sam se pred polazak u školu… drhtala sam, znojila se. Ne mogu dalje pisati… Nisam to uradila, samo zbog njih. Zbog porodice. Otac se vratio čim je saznao da to nisam uradila. Duša mi se otkida dok ovo pišem. Od tada, iman mi je opao, nisam više ista, niti ću ikada biti. Ne znam čemu da se nadam… Šta da radim… Svaki efendija, predavač rekao mi je da sačekam. Da dovim. To i radim. Samo sa mnogo, mnogo manje nade. Nadam se da ću se udati, ali otac mi neće ni to dozvoliti.

Ne znam koliko je moja odluka bila ispravna, ali me je pokosila u svakom smislu. Ne mogu više da se borim… Boli me svaki dan, svaki sat bez mahrame… Sestre moje, uzmite pouku! Allah da pomogne svima koji su u sličnoj situaciji! Lakše mi je sad kad sam ovo napisala, ali i dalje me probada bol. Kako dalje? Šta da radim? I dalje se nadam da će mahrama nekada biti moja stvarnost.

__________________________

“Ako se pokriješ, mi ćemo te se odreći!”

S Allahovom milošću, podijelit ću s vama svoju priču o putu do hidžaba. Rođena sam u muslimanskoj porodici, za svog djetinjstva samo sam zapamtila da mi je nana klanjala pet dnevnih namaza, i nije joj bilo bitno gdje je namaz dočekala, tu bi ga klanjala. Kao dijete išla sam i u mekteb i, hvala Allahu, dosta toga sam naučila, ali tokom odrastanja nisam ništa znala što se tiče šerijata i kako se ponašati kao jedna muslimanka.

Uvijek sam bila ubijeđena da se samo stare nene pokrivaju, jer mi niko nikad nije rekao kad žena/djevojka mora biti propisno obučena. Štaviše, kad sam upoznala nekoliko sestara koje su šerijatski obučene, čula sam one bosanske komentare: “Šta će joj mahrama, mlada je ona, ima vremena”, i to me je sve zbunjivalo. Odlučila sam se, u ime Allaha, da malo više počnem čitati i saznavati stav islama o ovoj temi, i uz, Allahovu pomoć, preko nekoliko članova moje familije saznala dosta toga…

Počela sam, elhamdulillah, da klanjam, da postim, da dajem zekat, ali kad je bio hidžab u pitanju, bili su malo veći problemi. Kad sam se odlučila da tu vijest ili želju kažem svojim roditeljima, bilo je gore nego što sam očekivala. Jednog jutra sjela sam sa svojim babom i mamom i rekla im: “Meni je želja da se, u ime Allaha, pokrijem.” Usljedio je momenat tišine iza koga je odmah došao odgovor: “Ni govora! Ako se misliš pokrivati, izađi iz ove kuće i radi šta hoćeš!” Ovo su bile riječi moga babe. A mama mi je rekla: “Ako se pokriješ, mi ćemo te se odreći!”

Sve sam mogla nekako podnijeti, ali ove mamine riječi nisam mogla nikako, jer to me je jako pogodilo. Onako uplakano gledala sam u njih i razmišljala kako bih to na najblaži način objasnila da bi me razumjeli, ali pustila sam tu temu na miru neko vrijeme. Kako je vrijeme prolazilo, ja bih na lijep način nekad to spomenula i uvijek bi bili isti komentari samo su  uvijek bili sve blaži. Jedno jutro je osvanulo i mama je htjela da je vodim u prodavnicu, bilo je vrijeme podne-namaza, pa joj rekoh: “Odoh ja, inšallah, prvo klanjati, pa ćemo onda ići.” Kad sam klanjala namaz i pošla da izađem iz kuće, nešto me je prosto vuklo nazad u kuću, nije mi dalo da izađem iz kuće kao što bih uobičajeno izlazila, tako da sam rekla majci: “Ja ovakva ne idem nigdje, ići ću samo propisno obučena, ako nećeš sa mnom takva, ja ne idem ovakva, dosta me je vremena svijet gledao onakvu kakvu me ne bi smio vidjeti.”

Mama je blijedo gledala u mene, ali tog dana pošto je morala do prodavnice, nije mi ništa rekla, pa sam išla sa njom pokrivena. Prošla su dva ili tri dana, ja, elhamdulillah, pokrivena i kontam da su me prihvatili ovakvu. Ali, subhanallah, jedno jutro osvanu iznenađujuće za mene, mama me napade žestoko riječima: “Ja sam tebi rekla za tu mahramu, nemoj slučajno da te vidim više u njoj, ko te nagovori na to, da mi je znati! Nemoj slučajno da si došla po mene takva na posao!”

Dan je prolazio i bī vrijeme da odem po mamu na posao, ali problem je kako otići, propisno obučena ili ne? Odlučila sam se, u ime Allaha, da idem onako kako bi trebala da izađem iz kuće, razmišljajući da, ako majka ne htjedne sjesti u auto, onda ja neću otkrivena dolaziti po nju, nego ovakva kakva jesam. Otišla sam do njenog posla, ugledala me je pokrivenu, pa sam vidjela u njenim očima da je neopisivo ljuta, ali sam se tješila činjenicom da mi je  to samo iskušenje. Molila sam dragog Allaha za olakšanje i da ustrajem u toj odluci.

Danas, nakon godinu dana, elhamdulillah, uopće nemam tih problema, niti od roditelja, niti od drugih ljudi. Hvala Allahu što me je uputio na pravi put i dao snagu i iman da ustrajem u ovoj odluci.

Sestre moje mile, vi koje imate iste probleme u porodici, ako vam je nijet u srcu da se pokrijete, uradite to u Allahovo ime, i onda strpljivo podnesite maltretiranje i ponižavanje od roditelja i drugog naroda. Uz Allahovu pomoć, vi ćete pobijediti, a iskušenja su sastavni dio života jednog mu’mina.Molim Plemenitog Allaha da nam podari sabur i čvrst iman, da nas uputi na pravi put, na put onih kojim je dao Svoje blagodati, a ne na put onih na koje se rasrdio, niti onih koji su zalutali! Amin!