Dvije priče o neuzvraćenoj ljubavi

Imala sam momka, ozbiljnu vezu, voljeli smo se i imali planove za buducnost. Jedno vece bili smo skupa, sve je bilo ok i onda je izbila kraca diskusija, jer ne mogu tako nesto nazvati svadjom, na sto smo se malo ljutili ali i dalje pricali. Bila je stvarno besmislica. Mene je brzo proslo ali na rastanku on je jos uvijek pricao “poslovno” sa mnom. Meni je cak bilo simpaticno jer se on inace nikad nije na takav nacin ljutio, bar ne na mene. Sutradan uvece sam ga zvala telefonom ali nije odgovarao, i misleci da je do kasno radio poslala sam mu sms i pozelila laku noc. Nikad nisam dobila odgovor ni na poziv ni na sms. Od njegove majke sam saznala da se ljuti, ali nije htjeo da kaze zasto.

Moram napomenuti da sam primetila da smo u zadnjih ca. dva mjeseca bili oboje nervozni, ja sam imala uvece temperaturu, ne jaku vec onu tinjajucu. Njemu je cak crveno svjetlo na semaforu smetalo sto je bilo totalna suprotnost od njega, jer je uvijek bio smiren, bez obzira sta se desava. I ima tu jos sitnica koliko hoces al da ne razvlacim. Dva dana poslije probudila sam se bolesna. Dijagnoza doktora je bila jaka gripa kojoj nikakvi antibiotici nisu pomagali.

Na kraju se ispostavilo da je bolest izazvana sihirima. Hvala Allahu, dz.s., da me je uputio na to da sama shvatim sta mi se desava. I ubrzo sam povratila i ozdravila. Izgleda nije bilo uzelo toliko zamaha. Sigurna sam bila da ni on nije bas bistre glave i da ima i na njemu nabacenih sihira. Pokusala sam sa njegovom majkom da razgovaram ne bi li pokusala da ga lijeci. Ali bezuspjesno. Vjerovala ja da je meni napravljeno ali nije vjerovala da je i njenom sinu.

Ja sam, nakon sto sam ozdravila, ukucala na googlu “lijecenje kuranom” pa sam naisla na jednu islamsku stranicu na nasem jeziku koja mi je mnogo pomogla da se okrenem vjeri. Pocela sam da klanjam i stvari su pocele da idu nabolje na svim zivotnim poljima, samo se on nije javljao, ni poruke ni poziva. Citajuci prevod Kur’ana puno sam razmisljala i toliko mi je postalo svjesno, iako sam to znala, da sve sto se dogadja, dogadja Bozijom voljom i Bozijim odredjenjem. Koliko sam bila uporna da ubijedim njegovu majku da ga lijeci, koliko sam ga zalila sto mozda ne razmislja svojom glavom i sve to nije pomagalo.

Shvatila sam da ako budemo sudjeni jedno drugom da ce nas Allah ponovo spojiti, i on ako je bolestan izlijecit ce se kad to Allah dragi htjedne. I tako je vrijeme prolazilo i kako koji dan pocela sam da uvidjam kako mi u sustini i nismo toliko srodne duse u sto smo oboje bili ubijedjeni. Nisam mogla da vjerujem da mi je momak kojeg sam toliko voljela tek tako ohladio. I neki dan sam cula da se zeni. Obradovala me ta vijest jer drago mi je da mu ide dobro u zivotu i da je sretan. Drago mi je da je sve ovako bilo kako jest, sve se odigralo preko noci, i momak kao da je propao u zemlju, ali zato sam se ja vratila Allahu i islamu srcem i dusom kao nikad do sad. I ovo je cisti dokaz da Allah cini ono sto je bolje za nas, iako to mozda na pocetku nama ne izgleda tako.
_______________________________

Mislio sam da bih umro ako bi je izgubio

Jedan poznanik mi priča: “Imao sam djevojku, bili smo zajedno četiri godine, i sve smo skoro ‘isplanirali’, čak i imena koja će nositi naša djeca, ko će nam šta donijeti na useljenje, sve do u detalje. I uvijek sam u dovi govorio: ‘Daj mi Bože nju i ubrazaj naše vjenčanje.’ Nikad ne razmišljajući da li je to dobro za mene.

I čudno mi bilo što se ništa ne dešava, iako smo to željeli oboje, nikako da dođe do tog čina, iako sam imao posao i ona je već bila spremna, nešto unutra me kočilo. Jednog dana sam čuo kako hodža govori da nam Allah daje samo ono što je dobro za nas, pa proispitah sam sebe da li je ona dobra za mene? Koliko sam ogriješio s njom? Koliko me udaljila od mog robovanja Njemu? Da li sam ja to postao njena žrtva? I čim sam došao kući, i po završetku namaza, uputih dovu: ‘Gospodaru, ako u ovome nije Tvoje zadovoljstvo, udalji je od mene.’ Nakon samo 5 dana, došla je i rekla mi da ne želi više biti sa mnom. Ja sam to sasvim smireno podnio, a mislio sam da bih umro, ako bih je izgubio. Shvatio sam da je to odgovor na moju dovu. Četiri godine sam govorio: ‘Daj, daj, daj, i kad sam Mu samo jednom rekao da li je u ovome Tvoje zadovoljstvo, On je to odmah udaljio od mene.’

Nakon nepunih dva mjeseca sam se oženio, sa jednom hairli sestrom, drugaricom moje rođene sestre, i sretan sam, ispunjen, osjetim da je On zadovoljan, napredovao sam u vjeri i niko nije sretniji od mene. Allah nam uistinu daje samo ono što je dobro za nas, i zato ne požurimo ono u čemu je možda naša propast. Dobro razmislimo o onome što tražimo. Neka nam svima na prvom mjestu bude On i Njegovo zadovoljstvo, a sve ostalo je manje bitno!