Džennetska ptičica

“Bože, kako je prekrasan ovaj dan”, – razmišljala je Jasmina gledajući kroz prozor. “Sve slavi i veliča Allaha, dž.š., a ja sam tako sretna što se sve ovo nakon svega lijepo završilo…” – Njeno razmišljanje prekide ulazak ljekara u sobu. Ona se prenu i brzo priđe svom krevetu, iščekujući dolazak pedijatra koji je odmah dolazio nakon vizit-posjete. Već tri dana je u bolnici. Njena trudnoća se iskomplikovala i ljekari su se odlučili…

na prijevremeni porod. Iako je bio osmi mjesec nisu više imali vremena. Porod se morao obaviti, a život majke i djeteta spasiti. Jasmina je rodila sina koji je težio 2 kg. Svi su se brinuli za njega jer se dešava, Allahovom voljom, da bebe rođene u osmom mjesecu trudnoće ne prežive usljed nerazvijenosti pluća, mozga ili zbog nekih drugih nepredviđenih komplikacija. Naravno, mogućnosti za sretan ishod su bile velike, i svi su se nadali da će beba, iako mala, biti dovoljno jaka da sve krize prevaziđe, prebrodi i preživi. Posebno Jasmina i njen muž.

Stalno je gledala u dio bolnice gdje su smješteni inkubatori, a tamo i njena beba, njen mali sin. Nije ga čak dobro ni vidjela, jer su ga odmah odnijeli, a i ona je bila suviše umorna i iscrpljena. Bez obzira na sve, već je osjećala kako ga voli. Pa čak i poslanik Muhammed, s.a.v.s., kaže: “Dijete je plod srca i jedan od mirisnih džennetskih cvjetova“. (Tirmizi)

I on je volio djecu i igrao se sa njima, a čak je bio iskušavan umiranjem svoje rođene djece. Bože, kakva kušnja!

U sobu, napokon, uđe dežurna doktorica-pedijatar, i pozva porodilje koje su s njom i dijelile bolničku sobu. Brzo i jednostavno obavijesti ih o stanju njihove djece u protekloj noći, i pođe prema vratima. Jasmina je uzbuđeno zaustavi i upita za svoje dijete. Doktorica zastade, skide svoje naočale i reče: “Zar vas gospođo nisu obavijestili ?!” “Šta su to trebali da me obavijeste?”, – iznenađeno upita. “Sačekajte, odmah se vraćam,” – reče doktorica i izađe. Jasmina nervozno pritegnu svoju mahramu i upitno pogleda ostale žene. One su samo šutjele. Ona ode do prozora i prošaputa gledajući u nebo: “Moj Gospodaru, samo se Tebi obraćam i od Tebe pomoć tražim. Molim Te da mi pomogneš, da me učvrstiš i da me ne ostaviš samu bez Tvoje zaštite.”

U sobu ponovo uđe doktorica noseći neki papir. “Znate gospođo, jutros u 4. sahata i 10. minuta vaša beba je umrla.Tu se ništa nije moglo učiniti.” Jasmina je blijedo pogleda i duboko uzdahnu. Učinilo joj se kao da sanja ružan san iz kojeg će je svakog trenutka neko probuditi. Ali to nikako da se desi. Doktorica je i dalje bila tu ispred nje, držeći taj papir u svojoj ruci. Svi su šutjeli i gledali u nju, u njenu mahramu i čekali kako će reagovati.

A Jasmina je samo nijemo stajala, gotovo okamenjena od te boli koja se pojavila, ne mogavši ni da priča, ni da plače, niti da pokreće svoje udove. Nakon šest godina braka i iščekivanja ovakav ishod svega. O, Bože! A onda se sjeti da je molila svog Gospodara da joj podari ono što je najbolje za nju i njenu bebu, na ovom svijetu i Ahiretu.Opet duboko uzdahnu pa pomisli na hadis da je sabur pri prvom udarcu, i da onim drugim porodiljama u sobi treba pokazati kako se ponaša žena koja vjeruje u Allaha i Njegovo određenje. A to je bilo tako teško i toliko je snage za to trebalo! I opet iznova duboko uzdahnu, sjede na svoj krevet i tiho reče: “Sve je od Allaha i ja ću uz Njegovu pomoć biti dobro. Ne morate se brinuti za mene.”

U sobu uđe medicinska sestra i prekide tegobnu situaciju. Doktorica joj sve objasni i zamoli je da bude pažljiva prema Jasmini i da joj donese sredstvo za umirenje. Jasmina to odbi objasnivši kratko da je ona vjernica i da joj nije potrebno nikakvo sredstvo da bi kontrolisala svoje osjećaje ili svoje raspoloženje. Toliko je željela da bude sama i da je svi ostave na miru. Htjela je u tišini daleko od svih da se opusti, da razmisli, da dovi ili plače. Legla je u krevet, okrenula se prema snježno – bijelom zidu, zaklopila svoje oči i vratila se u prošlost.

Nizale su se slike pred njenim očima. Jasno se sjećala cijele svoje trudnoće, svakog dana i namaza u kojem je dovila za ono što Allah zna da je najbolje za nju i njeno dijete. Uvijek je izbjegavala u toj svojoj dovi da se precizno kaže šta želi, jer se bojala da može moliti ono što nije dobro za nju, njenu vjeru, život i Ahiret. Kur’anski ajet sure El-Bekare 216.: “Ne volite, nešto a ono može biti dobro po vas, nešto volite a ono ispadne zlo po vas; Allah zna, a vi ne znate,” stalno joj se motao, i tad, a i sad, u glavi.

Razmišljala je o tom ajetu i o ovoj novonastaloj situaciji. Tješila je samu sebe i ubjeđivala svoju dušu razumskim i vjerskim dokazima, da bude mirna i da se pomiri sa tom činjenicom. Govorila je sama sebi da to dijete ne bi bilo zdravo već retardirano, pa ju je Allah poštedio te tegobe. Ili bi možda otkazalo poslušnost svojim roditeljima, pa bi im samo pravilo probleme u životu. Ili opet ne bi bilo pokorno svome Gospodaru, a time bi zaslužilo vatru na Ahiretu.

Bilo je tako mnogo realnih mogućnosti da više nije htjela o njima da razmišlja. Znala je da se u svojim dovama obraćala Onome Koji posjeduje svo znanje i o prošlosti i o budućnosti, i imala je povjerenje u Njega i Njegovo određenje. Bila je ubijeđena da joj je On odredio ono što je najbolje za nju i njeno dijete, i pokoravala se toj odluci.

Njen jekin se nije pokolebao, a i njen iman se nije smanjio iako joj je srce jako lupalo, a grudi bile pune bola i tuge, sad je bila sigurna da će izdržati. Mora! Ona je vjernica stavljena na iskušenje i treba biti jaka i spremna da sve hrabro podnese u ima Allaha. Pa čak je i Poslanik, a.s., imao isto iskušenje. Hvala Allahu, njena beba je sad džennetska ptičica, a tamo je i najsigurnija, jer je zaštićena od svih dunjalučkih iskušenja…

Na tu pomisao, velike, tople, majčinske suze počeše kliziti niz njeno lice. Borila bi se protiv njih, ali pusti ih jer nisu zabranjene, a svoju tugu je htjela odagnati pa makar na taj način.

Sutradan je dobila otpusnicu jer nije više bilo razloga da se zadržava u bolnici. Spremila je svoje stvari, a jedna od medicinskih sestara joj je pomogla do izlaza, gdje ju je čekao muž. Jasmina već odmorna i prisabrana krenu za njom. Toliko je puta zamišljala izlazak iz bolnice sa svojom bebom, i toliko puta se radovala… A sada, sad se sve promijenilo. Strepila je od tog izlaska i susreta sa mužem i rodbinom. A i najteži dio je tek dolazio.

Treba se suočiti sa praznom dječijom sobom, pustom i tihom kućom bez dječijeg plača i smijeha. Treba… “Ne, ne”, – tiho sama sebe prekinu. Nije htjela da dalje produbljuje tugu i da se podsjeća onim što boli, jer sve će to proći, ali nagrada ostaje. Allah, dž.š., ne daje nijedno iskušenje a da za nju ne slijedi nagrada onim najvjernijim i najzahvalnijim.

Poslanik, a.s., kaže: “Kada čovjeku umre dijete, Uzvišeni Allah pita meleke: “Uzeste li dušu djetetu roba Moga?” – “Da”, – odgovaraju oni. “A šta na to kaže Moj rob ?” “Zahvaljuje Ti riječima: “Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.” Tada Allah kaže melecima: “Načinite za Mog roba kuću u Džennetu i dajte joj ime kuća zahvalnosti.” (Tirmizi)

U tim svojim razmišljanjima Jasmina dođe do izlaza. Medicinska sestra je ostavi samu da pričeka svog muža. On je ubrzo stigao i pomogao joj da dođe do auta. Nije želio da razgovaraju pred bolnicom, jer sve oči su bile uprte u njih. Jasmina mu je bila zahvalna na tome, jer tek u kućnom okruženju će moći da se opusti i podijeli svoju bol i razmišljanja sa njim. Dok je ulazila u automobil, okrenu se i baci još jedan pogled na mjesto gdje je rodila svoje dijete.

Nije željela da plače, ali svoj pogled nije mogla da odvoji od dijela bolnice gdje su inkubatori. Tu je njena beba provela svoje prve i posljednje sate života. Tu je njena beba preselila na bolji, vječni svijet. Tu je njena beba… “Jasmina”, – blago je zovnu muž, “trebamo ići. Uđi u auto.” – “Znam, ali nekako ne mogu da odvojim pogled od bolnice. Ovdje je rođena naša beba i ovdje je preselila na Ahiret.”

Resulullah kaže: “Vaša su djeca džennetske ptičice pa kad neko od te djece sretne svog roditelja, uzeće ga za odjeću i neće ga pustiti sve dok ga Allah sa njim zajedno ne uvede u Džennet“, – zato nemoj biti tužna. Pred nama je život prepun iskušenja koja će doći.” “Da, u pravu si.”, – reče ona i polahko sjede u auto. Zatvorila je vrata i duboko uzdahnula. Njen muž upali auto i krenuše.

Krenuli su putem Islama i vjerovanja u jednog Allaha, dž.š. Zaputili su se čvrsto i iskreno u novu etapu svog života, spremni da dočekaju i prebrode sva naredna iskušenja i ispite koji će doći. Sad su bili sigurni da će radom, trudom i uz Allahovu pomoć i rahmet doći do svog konačnog odredišta Dženneta, gdje ih u kući zahvalnosti čeka jedna mala džennetska ptičica.