Elektronsko sujevjerje – Opasnost od “pisma koje donosi sreću”

Sjećam se dobro, mada sam tada imao manje od deset godina, kako se jednog lijepog ljetnog dana komšiluk u mome malom selu okupio u avliji komšije Huseina kome je poštar na nekih pola sata ranije donio neko pismo. Dječačka znatiželja vukla me za ruku da vidim zašto se svijet okuplja na tom mjestu. Kada sam stigao, počeo sam shvatati kako je sadržaj pisma razlog tome. Neki su već pročitali pismo, a oni koji su bili tu a koji nisu znali čitati (mada su govorili kako su im naočale ostale na vitrini) tražili su da im se pismo čita naglas. A u njemu je pisalo svašta. Svako je zabrinuto gledao ispred sebe, a Husein najviše…

Njemu, ionako paničnom, pismo je zadavalo još više razloga za brigu i paniku. Naime, pismo je adresirano na njegovo ime, poslao ga neko ko je smatrao da ga baš Husein treba dobiti, a autor tog pisma bila je djevojčica od trinaest godina koja je uz to bila velika hasta i kojoj je kroz san na čudan način došlo izliječenje i poruka da ona mora (zauzvrat) svoj slučaj prezentovati u pismu, poslati ga na trinaest adresa po vlastitom izboru, a svaki od njih na novih trinaest adresa, što stvara jednu lančanu reakciju x13, jer i onih novih trinaest šalje na novih trinaest adresa i tako unedogled. Baš kao kad kamen baciš na mirnu površinu vode pa on izazove prstenaste valove oko sebe. I dok se ti valovi šire, taj kamen, njihov uzročnik, već je sebi pronašao dno vode u koju je bačen.

Pored opisa situacije u kojoj se nalazila bolna djevojčica, pismo je bilo još puno upozoravajućih elemenata, ali i ohrabrujućih. I ohrabrenje i upozorenje upućeno je onome ko je dobio pismo i kao da se veli, ako ga pošaljes na trinaest adresa, tvoj život će se promijeniti nabolje, a ako ne pošalješ, jao tebi. Navođeni su primjeri i jednih i drugih, pa je jedan koji je ostao “gluh” na ovo pismo ostao bez posla, pa kada se pokajao i poslao pismo dobio je još bolji posao od prethodnog. Jedan opet, čim je poslao pismo, tačnije trinaest kopija tog pisma, dobio je ogromne novce na lutriji, barem tako piše. Husein je bio u velikoj dilemi, iako nije tražio savjet, svako mu je davao svoj, jedni iz solidarnosti, drugi zbog ljubomore; jedni su mu predlagali da postupi po uputstvima iz pisma, tj. da pismo šalje dalje, jer nema šta izgubiti, a može mnogo dobiti (“vidiš kako je taj tamo neki dobio loto”, reče jedan).

Drugi odmah predložiše da zove Miliciju i da se slučaj ispita. Nedugo iza tog, svako se vratio svojoj svakodnevnici. Pismo je bila glavna vijest još nekoliko dana, a onda je i ono palo u zaborav. Ljudi se jednostavno vratili onom od čega se moralo živjeti. Ne znam šta je Husein učinio s pismom, da li ga je bacio ili odaslao dalje, znam da je i dalje živio od rada svojih ruku kao i do tada i da nikada nije propao. (Meni je samo bilo drago što Husein nije zvao Miliciju, jer smo se svi iste u ono predratno vrijeme bojali, kao da smo slutili da će postati dio nekog velikog zla koje se sprema).

I prođe od toga više od dvije decenije. U tom periodu i Husein je preselio na ahiret, pa ga se sad jedva ko sjeća, a još manje pisma kojeg je dobio i koje je tada izazvalo pravu živost među stanovnicima jednog malog sela. Iskren da budem, tog pisma se ne bih sjetio ni ja da se iz svog malog sela ne preselih u ovo globalno zvano internet i gdje nađoh skoro pa isto pismo koje je dobio i rahmetli Husein.

Vrijeme se modernizovalo, pa je i način slanja pisama postao napredniji. Više ih ne donosi poštar, nego ta pisma putuju mailovima baš kao i svaka druga, ali u odnosu na tu formu, suština pisma ostala je ista: uz obavezno navođenje primjera iz života (ne)poslušnika spram pisma, opet je u pitanju djevojčica koja je bila bolna i koja se u snu izlječila, ima trinaest godina, opet se od nje traži da svoj slučaj prezentuje u mailu i da ga pošalje na trinaest mail adresa po ličnom izboru, a tih trinaest na novih trinaest i tako unedogled… I opet se obećava sreća onima koji pošalju, a toj sreći garant je Allah, ali Boga mi i nesreća neće mimoići one koji ne proslijede taj mail na drugih trinaest mailova. Oni koji dobiju takav mail ostaju ispred svojih monitora u trinaest dilema (baš kao i rahmetli Husein prije dvadeset i više godina), a jedna od njih je poslušati upozorenje ili se na njeg oglušiti. Sudeći prema podacima iz mail rubrika, većina njih iz pozicije adresata prešla je u poziciju adresanata (x13).

Eh, ja bih sada dao dosta toga da pred sobom vidim živog Huseina sa onim pismom u rukama i da mu kažem, da ga urazumim i ohrabrim. Ali pošto ne mogu njemu, mogu Vama koji ćete ovo čitati. Ne bojte se ovih pisama tj. e-mailova. Nema posljedica za nepoštivanje njegovih upozorenja. Ništa vam se neće desiti što već nije zapisano u Vječnoj knjizi. Jer ovo jeste šarlatanstvo koje ima za cilj igranje sa ljudskim osjećajima. Ukazuje na to sadržaja ovog maila. Zar obaveze prema Bogu nisu veće i jače nego ove iz pisma, pa ih ljudi ipak krše ne razmišljajući o posljedicama? Ili, zašto se baš onda i sada pojavljuje djevojčica od 13 godina, jel’ ikako moglo biti 12, ili 14 i zašto baš pismo slati na trinaest adresa? Zar radi bolje nafake nisu mogli to povećati na 14, 15, 145? Ne, nego na 13, a broj trinaest je po izjavama šejtanskih poklonika, (satanista) vrlo važan broj u njihovim ritualima.

Nadalje, u pismu se kaže da će Allah dati sreću onome ko pismo pošalje na trinaest novih adresa. A koliko znamo, Allah sreću daje onima koji ga se boje i to ne sreću koja je opisana u pismu, gdje vlada čisti materijalizam, nego onu koju nema niti jedan materijalista, mada ima sve drugo. Uostalom, jedan od junaka pisma čiji je primjer sreće naveden, dobio je na lutriji ogromne novce. Nije li malo čudno da Allah sreću daje u onome što je haramom učinio, u lutriji? I naposljetku, ovakva pisma koja od nas traže ovakve ili slične naše aktivnosti samo su jedna od mnogobrojnih vrsta sujevjerja sa kojima se čovjek današnjice susreće. A ono se uvjek javlja tamo gdje oslabi vjera bilo da je riječ o pojedincu ili kolektivu.

Svako slijeđenje sujevjerja, bilo da se radi o prelasku crne mačke preko puta ili pisma o kojem govorimo ili bilo kojeg drugog aktualnog sa sobom povlači ozbiljne opomene od Prave vjere, koje se mogu naći u svim relevatnim tekstovima na temu sujevjerja. Tamam da niti jedan tekst o tome nije napisan, pravom vjerniku je dovoljan šesti imanski šart, sve se događa po Božijoj volji, a ne po volji gluhog i čoravog pisma, niti crne mačke koja pređe put.

Autor: Edin Memić – Preporod