Čovjek tokom života ide na mnoga putovanja. Ali ima jedno putovanje na kom niko nikad nije bio. Na mjesto na koje nijedno stvorenje nije kročilo. Niko – osim jednog. To je bilo putovanje jednog čovjeka kako bi se sreo sa Uzvišenim Allahom. To je bilo putovanje Muhammeda, božijeg poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na Nebesa. To je bilo veličanstven događaj Isra i Miradža.

 

Na tom putovanju Allah je svog voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odveo do granice sedmog neba – do mjesta na koje čak ni melek Džibril nije mogao da uđe. Tokom Poslanikove, alejhi selam, misije na Zemlji, svaka naredba ili zabrana su spuštene preko meleka Džibrila. Ali, postoji jedna jedina naredba koja nije na taj način objavljena. Jedna naredba toliko značajna da, umjesto da je Allah, subhanehu ve te’ala, spusti preko meleka Džibrila, On je doveo Poslanika, alejhi selam, kod Sebe. Ta naredba je namaz! 

 

Kada je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, propisan namaz, to je bilo 50 namaza dnevno. Nakon što je tražio od Allaha da to učini lakšim, taj broj je smanjen na 5 namaza, a ostaje nagrada kao za 50. Razmišljajući o ovom događaju, učenjaci su objasnili da je taj proces smanjivanja sa 50 na 5 namaza bio namjeran, sa ciljem da nas nauči kakvo mjesto namaz treba da ima u našem životu. Zamislite da zaista moramo klanjati 50 puta dnevno. Da li bismo išta drugo mogli raditi osim klanjati? I upravo to je poenta. Koji bolji način od ovog da nam se ukaže na naše najbitnije djelo. 

 

Često ne shvatamo šta znači ostavljanje namaza. Nikada nijedan učenjak nije rekao da te blud čini nevjernikom. Nikada nijedan učenjak nije rekao da te krađa, alkohol, droga izvode iz vjere. Nikada nijedan učenjak nije bio mišljenja da zbog ubistva prestaješ biti musliman. Ali, kada je u pitanju namaz, mnogo učenjaka je reklo da onaj ko nema namaz – nije musliman! Te izjave su zasnovane na hadisima poput ovog: “Ugovor između nas i njih (licemjera) je namaz, pa ko ga ostavi postao je nevjernik.”  (hadis bilježi Ahmed)

 

Zamisli postupak toliko ozbiljan da je Poslanik, sallallahu ve sellem, o njemu pričao na ovakav način. Razmisli šta je to Iblis uradio pogrešno. On nije odbio da vjeruje u Allaha. On je odbio da učini jednu sedždu! Samo jednu! Razmisli koliko mi sedždi odbijamo da učinimo. Razmisli o ozbiljnosti ovog postupka. A ipak, mi tako olako doživljavamo namaz. Namaz je prvo za šta ćemo biti pitani na Sudnjem danu, a ipak on je poslednja stvar koju imamo na umu.  “Prvo za šta će čovjek biti pitan na Sudnjem danu je namaz, pa ako mu namaz bude ispravan, biće mu ispravna i primljena njegova druga djela, a ako mu namaz bude neispravan, biće mu neispravna i ostala djela” (hadis bilježi Tirmizi)

 

Tog Dana, ljudi Dženneta će upitati one koji su ušli u vatru zašto su tu. I Kur’an nas obavještava šta će biti njihov prvi odgovor: “Šta vas je u Sekar dovelo? “Nismo” – reći će – “bili od onih koji su molitvu obavljali” (74:42-43) Koliko nas će biti među one koji će reći: “nismo klanjali, ili nismo klanjali u pravom vremenu, ili namaz nam nije bio prioritet u životu”? 

 

Mnogo je ljudi koji kažu da nemaju vremena za namaz dok su u školi, poslu ili u šetnji. Ali koliko njih će reći da nemaju vremena da jedu ili odu u kupatilo? Da li bi se ikad desilo da mokrimo u krevet ako nas nije volja da ustanemo i odemo u WC? Istina je da bismo i ustali iz kreveta, i napustili čas, i pauzirali sa radom da bismo jeli ili otišli u WC, ali ne i da bismo klanjali. Zvučni komično, ali istina je da potrebe našeg tijela stavljamo iznad potreba naše duše. Naša tijela su nam potrebna jer bismo u suprotnom umrli. Ali mi toliko izgladnjujemo svoje duše zaboravljajući da ukoliko ne klanjamo – naša srca su mrtva. Ironično, tijelo kojem toliko posvećujemo pažnju je privremeno, dok je duša koju zanemarujemo vječna.