Gospodaru, zašto mi ne daš da naučim Tvoj govor

Sjećanja… Obuzmu dušu, ispune milinom srce. Jedno od njih jeste sjećanje na vrijeme kad sam počela učila sufaru, harfove Kur’ana… Sama sam sebi govorila: “Ja to nikad neću znati, to je preteško, ono se veže, ovo se ne veže, tamo ima slovo ali se ne čita…” Allahu, toliko informacija…  Ma ne ide. Odustanem. Pa ponovo. I tako godina za godinom pokušavanja, sve nešto ne ide… Sjećam se da sam jednog sabahskog jutra uzela Kur’an u ruke, sjela u aleju, približila ga svom licu i odjednom počela da tiho jecam… Tu težinu u prsima nikad nisam osjetila do toga trenutka.

“Zašto? Zašto mi ne daš da naučim Tvoj govor? Gdje li griješim kada ga nisam dostojna? Kako si lijep! Kako lijepo mirišeš, kao da miris Dženneta osjetim kada si kraj mene! A ajeti, nanizani, jedan do drugog kao biseri, kao najjača vojska. Tako skladna, snažna, a opet pomiluje umjesto da sabljom presudi! Neprocjenjivo je samo gledati ove ajete, osjetiti svjetlo na licu koje isijava kur’anski papir. Kako li je tek čitati te? Allahu moj, poduči me Svojoj Knjizi, obećavam Ti da ću joj ostati vjerna! Neka Kur’an bude proljeće srca moga…”

Zaista… Nakon nekog kratkog perioda, naučih tečno čitati. Kada prođe dan a da ne uhvatim barem krajičkom oka nekoliko ajeta, stegnu mi se prsa. Vallahi, stegnu se kao da se srce priprema da iskoči. Allahu moj, radije bih da se živa ne probudim nego da mi dan prođe a da nakon Tvoje ukazane milosti ne čitam Kur’an!

Kur’an je lijek za srce, dušu, tijelo.

Kur’an je zrak koji udišete.

Zakoračite u taj svijet i osjetit ćete šta znači ispunjenost i snaga.

Dalila Hajrulahović