Grubo srce i arogancija dokaz su udaljenosti od Allaha i Njegove milosti

Mrzim osore i grube ljude. Da je neko od njih trgovac i da mi treba roba ne bih nikad otišao u njegovu radnju da kupim robu, a da je službenik kod kojeg trebam ostvariti vlastitu korist ne bih išao u njegovu kancelariju. No, nesreća je mnogo veća ako je osornost i grubost prisutna kod imama koji predvodi namaz, ili hatiba koji drži hubu petkom, ili onoga ko je zauzet da’vom i pozivanjem ljudi u islam.

Ako vjera nije lijep ahlak, vedro i nasmijano lice, tolerantan duh i privlačan metod, šta je onda?! A prije toga, ako vjera nije skrušenost i stalna poniznost pred Allahom, i nada u Njegovu neizmjernu milost i težnja da Njegova dobrota obuhvata zemlju i ljude, šta je onda?!

Naprimjer, neke klanjače je teško pomjeriti da popune saf u džamiji kao da pokrećeš planinu, neki vaizi i daije drže govore i predavanja tako da se stiče dojam da su oni jedini nepogrješivi, a da su svi drugi ljudi grješnici.

Nerijetko ćeš sresti muslimanskog mladića koji se ponaša tako kao da je izaslanik Božije providnosti za reformu čovječanstva, dok smiono i s visoka gleda na odrasle i djecu.

Tvrdo srce i dominirajuća arogancija dokaz su Allahove srdžbe i udaljenosti od Pravog puta. Lahko je čovjeku ogrnuti odjeću vanjske i vidljive pobožnosti na lošu ćud i pokvarenu nutrinu.  Kada bi neko znao za moje mahane i pogreške i sakrio ih od ljudi, a zatim došao meni i upozorio me na greške i vratio me u okrilje Allahove upute, zahvalio bih mu se i učio dovu za njega, jer mi je učinio veliku uslugu. Neka se Allah smiluje čovjeku koji mi ukaže na moje mahane i pogreške, a ne obznanjuje ih među ljudima.

Bojim se za sebe i za druge ljude pokvarenog galamdžije, koji čeka tvoju grešku da se obruši na tebe kao vuk na ovcu, jer je spolja (naizgled) ljubomoran na istinu, a u njegovoj nutrinikrije se zvijer čije kandže bogobojaznost nije odsjekla, niti je njegove mahane i nedostatke saprao iman i abdest.

Postoje ljudi koji djeluju u ime islama a ne posjeduju istinsko razumijevanje vjere (fikh) i ispravan odgoj, koji su obmanuti svojim čitanjem, svađama i prigovorima na neke situacije, i koji smatraju da je cjelokupno znanje i ispravna vjera kod njih, a zabludjelost i skretanje sa ispravne staze kod njihovih oponenata, pa olahko dozvoljavaju napad na njihovu čast, pa čak i na život. Ovo nema veze sa islamom i ovakvim metodom se ne može služiti uzvišenoj vjeri islamu.

Piše: šejh Muhamed el-Gazali /
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić – saff.ba