Hadži NEVEN ANDJELIĆ, konvertit porijeklom sa Manjače iznad Banja Luke

“GOSPODAR JE USLIŠIO MOJU DOVU I POKAZAO MI PRAVI PUT”

Razlog za ovaj intervju jeste moje saznanje da si primio Islam…

ANDJELIĆ: Ne, nisam primio, vratio sam se Islamu!

Da li ti je ovo prvi razgovor za javnost?

ANDJELIC: Pa, bilo je nekih upita od strane pojedinica – “šta je bilo”?, “kako je to bilo”? i slično, ali to nije bilo za javnost. Znači, ovo jeste moj prvi razgovor za neki medij.

Znam da si rodjen 1980. u Becu, ali odakle ti potječu roditelji?

ANDJELIĆ: Otac je sa Manjače, a majka od Brčkog. U Austriji su od 1972. godine gdje su se i upoznali te sklopili brak. Dakle, ja sam rodjen u Beču, ali sam rano djetinjstvo proveo na Manjači gdje sam završio četiri razreda osnovne skole.

Šta si poslije završio, gore u Beču?

ANDJELIĆ: Upisao sam Višu tehničku skolu koja traje pet godina. Medjutim, otac mi je preselio kada sam bio u četvrtom razredu, odnosno 1999. godine. To je za mene bio veliki šok.

Naravno, mi vjerujemo da se svaki insan rodi u Islamu. Medjutim, da li si ti bio kršten i jesi li prakticirao pravoslavnu vjeru?

ANDJELIĆ: Jesam bio kršten i prakticirao sam tu vjeru kao nijedan pravoslavac. Mislio sam da je to pravi put jer do tada nisam bio ništa čitao, a tako sam bio naučen. Onda sam razmišljao ako si vec pravoslavac – vjernik, onda izmedju ostaloga treba da postiš. A ako ne postiš, onda lazeš samoga sebe i Boga. Takva moja razmišljanja su uslijedila kada sam imao 19 godina, odnosno kada mi je otac preselio.

Kako je u tebi sazrijevala ta odluka da se vratiš Islamu. U takvim situacijama čovjek se bori i sam sa sobom, zar ne? Reci mi, zapravo, kako si spoznao istinu?

ANDJELIĆ: Otac mi je umro na rukama. Nakon toga počeo sam da citam Indžil ili Jevandjelje. Kad čitaš današnji Indžil to ti je kao da čitaš neke novine, vidi se da su ga ljudske ruke pisale. Medjutim, Bog je nesto svemoćno, jedna inteligencija koju mi ne možemo ni zamisliti i tragao sam za Njegovim riječima i uputama. Onda sam se usredsredio na Bibliju. U njoj sam uočio neke kontradiktornosti – sad ti kaze ovako, sad onako. Uzmimo, naprimjer, prve dvije zapovijesti. U prvoj se kaže: “Ja sam vas gospod Bog i nemojte imati drugih bogova do mene, a onda mu se stavlja sin čime je prva zapovijed automatski prekršena.

U drugoj se kaze da se ne klanjamo niti služimo ikakvim kipovima i slikama, a kada dodjes u crkvu vidiš da je ona puna slika, ikona. Prije nego sam započeo sa čitanjem Kur’ana ja sam već bio izišao iz hrišćanske vjere jer sam se obratio Svevišnjem rijecima: “Gospodaru moj, ja ću od sada vjerovati samo u Tebe Jedinoga i ako je to greška, Ti me kazni, a ako nije, onda mi pokaži pravi put.

Da li si se družio sa nekim muslimanima u Becu koji su eventualno bili sevepom da se intenzivnije vraćaš Islamu?

ANDJELIĆ: Islam je ostao jedina vjera o kojoj nisam ništa znao a htio sam da saznam. U blizini mene je stanovao jedan momak iz Turske i njega sam pitao neke stvari o Islamu. Nije puno znao, tek površno – kada je početak i kraj ramazana, kada je Bajram i tako dalje. No, posto sam znao da je bio nabavio Kur’an na njemačkom jeziku, pozvao sam ga kod sebe na kafu i zamolio da ponese Kur’an sa sobom. Sjedili smo do 4 ujutro, a on mi je čitao. Kada je pošao kući primjetio sam da je zaboravio Kur’an pa sam ga na to podsjetio. On je, medjutim, uzvratio: “Ne, nisam, ostaje to kod tebe”. Tada sam se sjetio svoje dove Gospodaru da mi pokaze pravi put i ja sam ga u tom momentu i prepoznao. No, dva mjeseca je bilo prošlo te 2001. godine da sam poklonjeni mi Kur’an intenzivnije počeo da čitam. Jednostavno, neki mi respekt nije dao da ga čitam odmah.. Ali, kada sam se udubio u Knjigu spoznao sam da je to ono što sam i tražio. Jer, ako si vjernik, samo kroz Islam mozeš vjerovati u Jedinoga Boga.

Ponavljam, tvrdnja kršćana/hrišćana da oni vjeruju u Jedinoga Boga je kontradiktorna jer oni vjeruju u trojstvo, zatim ako uzmemo židovsku vjeru – to nije vjera, to je narod – Zidovi, a oni su prokleti vec u Bibliji, a da ne pričamo o Kur’anu i Jevandjelju, budizam je za mene više način života nego vjera. Oni se klanjaju kipovima, pa čak ako su i od zlata nacinjeni oni se ne mogu sami zaštiti od insekata i sl. pa kako će onda zaštiti čovjeka koji mu se obraća. Prošlo je neko vrijeme i odjednom sam osjetio da mi nešto nedostaje.

Da li je obavljena službena ceremonija tvoga povratka Islamu?

ANDJELIĆ: Nije niti je bilo potrebe za tim. Jednostavno, kada sam sam pošao putem kojeg mi je Gospodar pokazao, shvatio sam da sam se vratio Islamu i da mi za tako nešto ne treba nikakav posrednik. Izgovorio sam kelimi-šehadet, klanjam, postim, dajem zekjat i obavio sam hadž.

Kako si dozivio hadž?

ANDJELIĆ: Svaki mu’min koga Gospodar pozove sebi u goste doživljava susret sa Bejtullahom na svoj način. Ja sam se osjećao istovremeno i uzvišeno, počašćeno, uzbudljivo i suze su mi tekle niz lice kada sam vidio prvi put Haremi šerif u Mekki. Zapravo, ti osjećaji se ne mogu opisati. Sada mi djeluju kao lijep san. Hoću da ga i ponovim, na isti ili sličan način, svejedno, pa ću i ove godine na hadž, ako Bog da.

Šta je sa tvojim imenom?

ANDJELIĆ: Razmišljao sam da uzmem ime posljednjeg Bozijeg Poslanika svs., ali kada vidim ko sve nosi to časno ime – znači i oni koji piju alkohol i čine druge harame, odustao sam. I procedura promjene imena je komplikovana. Ime i nije toliko važno, već ono ko je ispod njega. No, ne znači da sam odustao od razmišljanja da uzmem neko muslimansko ime.

Kako je reagovala tvoja majka na činjenicu da si sada musliman?

ANDJELIĆ: U početku nije joj bilo pravo, ali se vremenom navikavala na to i konačno navikla. I, što je još važnije, ona je takodjer izisla iz pravoslavne vjere i upravo čini prve korake u Islamu. Jer, spoznaja o Islamu nisu bile upućena samo meni, već cijelom čovječanstvu. Ja sam svoje znanje o našoj vjeri prenosio na svoju majku.

Jesi li oženjen?

ANDJELIĆ: Nisam još. Trazim bračnog druga ali nije ga bas lako naći. Naći će se, valjda, nška koja meni odgovara, inshAllah.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

P.S. Noć uoči moga povratka u Ameriku, nakon jacije namaza u Jama džamiji u Gornjem Šeheru, oprostio sam se sa hadži Nevenom. Rekao je, izmedju ostaloga: “Možda se ponovo sretnemo dogodine ili neke godine poslije, a ako ne, onda sigurno na Sudnjem danu”!