Piše: Muhamed Dželal el-Kassas /Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Životopis (siru) Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pročitao sam skoro dvadeset puta. Doživljavam je kao bašču prepunu mirisnog cvijeća, kao bistri i pitki izvor i kao bratstvo s kojim osjećam neopisivu povezanost i bliskost. Ličnost Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov životopis, kao i životopis njegovih ashaba, teško mi napuštaju um.  Razmišljam o njima i zamišljam ih dok su u džamiji, na ulici, u svojim kućama među svojim porodicama, dok se suočavaju sa neprijateljem kao istinski misionari, ali i kao neustrašivi lavovi, dok skrušeno na ruk’u i sedždu padaju pred svojim Gospodarom i dok uče ajete iz Allahove Knjige.

Kao i mnogi drugi, i ja sam se posebno zadržavao kod određenih situacija i nekih ličnosti, i koliko sam samo dugo zastajao pokušavajući vizualizirati određene događaje i prizore kao da to gledam uživo: njihov namaz, halke zikra nakon sabahskog i akšamskog namaza, siromašne muslimane koji su živjeli na sofama, tržnicu, medinske puteve i staze na kojima su jedni druge sretali, nasmijano mubarek lice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dok govori ashabima, a oni ga smjerno slušaju kao da su im ptice na glavama.

Mnogo sam čitao i razmišljao o Halidu ibn Velidu, radijallahu anhu, i primijetio sam kod njega ono što možda drugi nisu. Jer, većina govori i piše o njegovoj hrabrosti, junaštvu i osvajanjima, ali ja sam u ovoj velikodušnoj, plemenitoj, darovitoj, poštovanoj i uglednoj ličnosti vidio neke druge dimenzije.

Smjelost u donošenju neuobičajenih odluka u odsudnom trenutku

Prva stvar koja se ističe u ličnosti Halida ibn Velida bila je veličanstvena transformacija i preobražaj njegove ličnosti. Njegov prelazak iz nevjerstva u vjerovanje sa velikodušnošću i u potrazi za istinskim vođstvom. Naime, Halid je nakon primirja na Hudejbiji bio na čelu mušričke vojske, i već tada mu je bilo jasno da se situacija odvija u korist Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je u jednom trenutku poželio da se pridruži toj skupini ljudi koji znaju njegovo porijeklo i lične sposobnosti, i koji će mu dati mjesto koje mu i dolikuje.

Misli su mu navirale poput bujice, i kad god bi mu se pojavila određena ideja nije bio siguran je li ispravna ili nije. U takvom stanju došlo mu je pismo od brata Velida, koji je ranije primio islam, u kojem ga obavještava da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, raspitivao za njega, govoreći: ”Ako bi nam se pridružio ukazali bismo mu poštovanje i dali bismo mu prednost nad drugima.” Da, plemenitost poznaje samo plemeniti, čiji ahlak je dosegao nebeske visine.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao je i dočekao Halida na najljepši način, a Halid je s radošću prihvatio njegov poziv i pozicionirao se tamo gdje mu i priliči, u prvim redovima mudžahida, jer Halid je bio oličenje istinskog borca i vojskovođe. Njegova ličnost se promijenila putem poslaničke velikodušnosti i lijepog ahlaka, a možda bi, da je naišao na sablju i grubost, odbio poziv, uzoholio se i završio u džehennemskoj vatri. Gdje su među nama oni koji poznaju ljudske kvalitete i vrijednosti i koji se ljudima obraćaju onako kako im dolikuje?

Tako je Halid ibn Velid našao istinski smiraj u muslimanskoj zajednice, u društvu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, a zatim je započeo njegov stvarni napredak.

U jednom svom tekstu pisao sam o utjecaju vjere na izgradnju ličnosti prateći upravo ličnost Halida ibn Velida u brojnim situacijama: prije islama (Bitka na Uhudu i na Hendeku) i nakon primanja islama: Bitka na Mu’ti, Devmetu Džendel, rat protiv otpadnika i osvajački pohodi.

U ovom tekstu želim se osvrnuti na još jednu dimenziju u ličnosti Halida ibn Velida, a to je sloboda misli i smjelost da se donese odgovarajuća odluka, čak i ako je to u suprotnosti sa onim što se može smatrati konstantom.

Halid ibn Velid je prešao na islam u mjesecu saferu (drugi mjesec hidžretskog kalendara) osme godine po Hidžri, a Bitka na Mu’ti bila je u petom mjesecu (džuma’de-l-ula), odnosno, tri mjeseca nakon Halidovog prelaska na islam. On u toj bici nije bio među ashabima koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imenovao za komandante, već je bio obični vojnik, koji je, tek nakon pogibije svih komandanata, preuzeo zastavu i komandu, i nije oklijevao da poduzme potrebne mjere za povlačenje muslimanske vojske.

On je neustrašivi junak, on je komandant konjanika i jedan od njih, on je Halid ibn Velid koji je netom primio islam i koji nikad nije znao za povlačenje. Ova situacija pozivala je na postojanost i hrabrost, pogotovo jer je mjesec dana udaljen od Medine i u neprijateljskoj zemlji, pa gdje će pobjeći sa muslimanskom vojskom?!

No, i pored svega toga, on je uključio svoj um donoseći odluku suprotnu od onoga što je bilo ustaljena praksa. Povukao se i nije nimalo oklijevao.

Njegova ličnot se suprotstavila onome što se očekivalo iz konteksta stanja ashaba i njihovog poimanja džihada, ali i iz konteksta samog Halida. I što je još čudnije, uprkos neobičnosti čina i njegove novosti, niko se od ashaba nije usprotivio. Nije došlo do svađe niti je neko između njih istupio, govoreći: ”Ostajemo ovdje dok ne izginemo.” Svi prisutni su pokazali fleksibilnost i taj postupak je još podržan Objavom i riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je povlačenje muslimanske vojske, odnosno čuvanje muslimanskih snaga, nazvao pobjedom. Blagoslovio je Halidov idžtihad (lični intelektualni napor) i odlučnost, i ni jednom riječju se nije raspravljalo o tome da je Halid odstupio od uobičajenog.

Ili će biti tako ili me razriješite dužnosti komandanta

Nakon preseljenja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr je izabran za halifu muslimana. Hazreti Ebu Bekr, radijallahu anhu, volio je Halida i davao mu je prednost nad ostalim u borbama i nije ga nikada smijenio sa pozicije koju mu je dodijelio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Međutim, Halid ibn Velid je u toku osvajanja uveo inovaciju prilikom podjele ratnog plijena, pa je mudžahidima koji su se isticali u borbama davao više od onoga što je za njih zakonski određeno. Ebu Bekr i Omer su se mnogo puta suprotstavljali takvoj raspodjeli, ali Halid nije odustao. Njegov odgovor bio je: ”Ili će biti tako ili me razriješite dužnosti komandanta (emira).”

Halifa Ebu Bekr je vagao između Halidovog kršenja načina raspodjele plijena i njegove sposobnosti da vodi vojnike u bitkama, pa ga je zadržao na poziciji komandanta. I to je ono što je hazreti Omera najviše mučilo kod Halida ibn Velida i zbog čega ga je na koncu i smijenio čim je postao halifa. U vezi s tim, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje i drugi učenjaci izjavili su da je u svemu sa čime se Omer nije slagao sa Ebu Bekrom, Ebu Bekr bio u pravu.

Na šta ovdje želim skrenuti pažnju? Naime, poenta je ovdje pokazivanje visoke fleksibilnosti časnih ashaba, koja je u ovom slučaju došla do izražaja u Halidovoj smjelosti i Ebu Bekrovom razumijevanju. Dakle, ne radi se ovdje ni o kakvoj krutosti i ravnodušnosti, već o budnosti i smirenosti, spoju blagosti i žestine, fleksibilnosti i odlučnosti, te mentalitetu koji potiče i raspaljuje plamen razmišljanja i konstruktivne rasprave. A konstanta je pomaganje vjere i težnja da se čini dobro i koristi ljudima.

Tomovi knjiga napisani su o hazreti Omerovom idžtihadu i donošenju odluka nakon njegovih razmišljanja o razvoju događaja, kao što je to radio i hazreti Osman, i hazreti Alija. Biografije četvorice pravednih halifa predstavljaju cjeloviti praktični model u da’vi i upravljanju državom, a fleksibilnost je kod njih bila povezana s postizanjem legitimnog općeg interesa, a ne s ostvarivanjem ličnog interesa, kao što je slučaj sa mnogim današnjim muslimanima i njihovim vođama, kod kojih dominiraju lični i stranački interesi i koji misle da podrška određenoj ličnosti i stranci znači ujedno i podrška islamu.

Kada ispred sebe stavite budnost, odlučnost i fleksibilnost Ebu Bekra, Omera, Halida i općenito ashaba, i kako je to doprinijelo jačanju i učvršćivanju islama i islamskog šerijata, i fleksibilnost današnjih muslimana i muslimanskih vođa, a koja podrazumijeva eliminaciju protivnika i onih muslimana koji drugačije misle, te iznova razmislite o tome šta je uzrok tolike razlike, vjerovatno ćete se složiti sa mnom da se razlog krije u imanskoj izgradnji ličnosti, u tome koliko vremena provodimo za ”sofrom” Milostivog svaki dan i koliko je jaka naša veza sa Allahom?

Ebu Bekr, Halid ibn Velid i ostali ashabi nisu svojim idžtihadom i tumačenjem, svojom fleksibilnošću i ”ustupcima”, tražili olakšice i nisu činili ustupke na račun islama i općeg muslimanskog interesa, već su ustrajno i odlučno radili na iskorijenjivanju zablude i učvršćivanju i afirmaciji istine, dok fleksibilnost i ustupci mnogih današnjih muslimanskih vođa znače oranje i pripremanje zemlje vlastitim rukama da u nju svoje otrovno sjeme zasiju oni koji ratuju protiv Allaha i Njegovog Poslanika.