Hidžab je doista neizmjerna blagodat (Svoj hidžab ne bih dala ni za šta)

Poslije dugog razmišljanja, odlučila sam da s vama podijelim svoju priču. Naime, živjela sam u, može se reći, islamskoj porodici, u kojoj se znalo za namaz, moji su klanjali, ali rijetko kad, osim mog brata i sestre, pa tako i za post, ali i za ostale ibadete, nisu se toliko brinuli za to. Ja, kao član porodice, znala sam za namaz, post… još od malih nogu, ali nisam to shvatala nešto preozbiljno. Moja želja za hidžabom prvi se put pojavila u petom razredu osnovne škole kada sam počela da pohađam Školu Kur’ana časnog. Iz dana u dan moja je želja postajala sve veća i veća. Slušala sam priče mnogih sestara koje su se pokrile i koliko im je zadovoljstvo bilo staviti mahramu, razmišljala sam zašto bih ja, ako je mahrama obaveza, tu obavezu zapostavila, zbog čega se i ja ne bih pokrila. Dugo sam razmišljala o tome i odlučila sam da svoje razmišljanje podijelim sa svojima, ali babo i majka nisu bili za to, odmah su bile tu riječi “još si ti mala, nije hidžab za tebe”, i poslije prvog razgovora ja sam pala, ali od dove nisam odustala, nastavila sam dalje.

Svaki sljedeći razgovor sa roditeljima nosio je iste odgovore, ali ja sam bila uporna, sve dok nisam došla do 8. razreda osnovne škole i odlučila da ću se tog ramazana pokriti. Odlučila sam da ponovo da razgovaram sa svojima i da im kažem da je moja odluka čvrsta i konačna, ali nisam dobila podršku roditelja. U tim trenucima podršku su mi dale samo moja sestra i nekoliko bližnjih voljenih, ali ipak, pored svih njih, meni je nekako ponajviše bila potrebna podrška roditelja, jer ipak oni su ti koji su me odgojili. Tako je vrijeme prolazilo…

Dva mjeseca prije ramazana, svaku sam noć dovila u suzama, nisam prestajala, i uslijedio je konačni razgovor sa roditeljima. Tada sam im rekla da je već dva mjeseca pred ramazan i da se ja hoću pokriti, složili se oni ili ne, da je to moja odluka na koju sam ja u potpunosti spremna. Nakon nekoliko dana roditelji su, elhamdulillah, prihvatili i shvatila sam da je svaka moja suza, svaka moja dova bila vrijedna da na kraj uspijem da stavim mahramu, i da ponosno hodam sa njom. Došao je i taj dan kada sam se trebala pokriti, nikad se u životu nisam ljepše osjećala, sreću nisam opisivala riječima, već sam je pokazivala suzama, hvala Uzvišenom Gospodaru, koji me učinio tako ponosnom.

Poslije toga razmišljala sam da upišem medresu, odlučila sam da popričam sa roditeljima, naravno opet se nisu složili, ali ja sam bila uporna, upisala sam medresu, ali nažalost, nisam nastavila školovanje u njoj, bilo je mnogo problema, nakon kojih sam odlučila da se prebacim u gimnaziju i da tu nastavim svoje školovanje, elhamdulillah. Svoju želju za hidžabom sam ispunila iako se moja želja za upis u medresu nije ostvarila, danas, elhamdulillah, čvrsto stojim na nogama, i sve je u najboljem redu. Nakon toga, odlučila sam da se u potpunosti posvetim islamu i izučavanju islama, jer do tada nisam puno znala. Godina je dana otkako sam se pokrila, to je ono što me najviše raduje, elhamdulillah.

Nastavljam da učim o svojoj vjeri, ponosno sa svojim hidžabom za koji se nikad neću pokajati što sam ga stavila. Sjećam se riječi drugih sestara koje su me bodrile, govorile da ću, kada stavim hidžab, osjećati kao da sam ga nosila cijeli svoj život, i doista su bile u pravu: danas svoj hidžab ne bih dala ni za šta. Prva sam godina gimnazije, elhamdulillah, sve je u najboljem redu, a ja iskreno savjetujem svaku svoje sestru u vjeri da ne čeka, već da hidžab stavi što je prije moguće, već ovoga ramazana, jer hidžab je neizmjerna blagodat, hidžab skriva sve naše ukrase, koje ne bismo smjele pokazivati svakome, čini nas ponosnijim, čini da nas svi mnogo više poštuju nego inače. Drage moje sestre, ne odgađajte odluku o hidžabu ni jedan jedini dan. Hidžab je doista neizmjerna blagodat i kruna na glavi svake djevojke. Hidžab je pokornost Onome ko te je stvorio i ljepotu ti dao.

Sestra A. O.