Hidžab je za mene uvijek predstavljao ponos, zaštitu, pokornost.

Kao djevojčica, uvijek sam se divila djevojkama i ženama sa hidžabom i željela sam biti jedna od njih. Nakon završene osnovne škole, odlučila sam upisati medresu. Svoju odluku sam saopštila roditeljima, očekujući da će me podržati u tome.

 

Međutim, nije bilo onako kako sam željela. Roditelji su smatrali da sam suviše mlada kako bih donijela tako veliku odluku, navodeći mi mnoge razloge zbog kojih bih ipak trebala pričekati izvjesno vrijeme. Tuga je jedino što sam osjećala u tom trenutku, ali iz poštovanja prema roditeljima, iako svjesna da ne činim ništa loše, odlučila sam pričekati. Duboko u sebi sam potisnutla želju za hidžabom i strpljivo čekala trenutak kada ću ponovo izaći pred svoje roditelje i reći im da moja želja nikada nije utihnula. Upisala sam gimnaziju, žudeći za medresom. Nakon dvije godine, moj život se u potpunosti promijenio. Klanjala sam akšam namaz i odjednom kao da je neki glas progovorio iz mene i rekao:” Zašto se ne bih pokrila?” Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Od tog akšam namaza, neprestano sam razmišljala da uprkos svemu stavim svoju krunu, koja će biti moja zaštita do kraja ove prolaznosti a i poslije nje inšallah. Dugo sam razmišljala kako to saopštiti roditeljima, plašeći se da opet ne doživim isto. Znala sam da je Uzvišeni uz mene i to mi je jedino bilo važno. Sa knedlom u grlu, izašla sam pred svoje roditelje i saopštila im da je moja želja za hidžabom ista i da se ništa nije promijenilo. Nastala je tišina, koja mi nije davala puno nade, ali nakon par sekundi, tišinu je prekinuo mamin umiljati glas. Rekla je:”Ako tvoja želja za hidžabom nije nestala nakon toliko vremena, ja te podržavam.” Počela sam plakati, osjećajući ogromno olakšanje, neizmjerno zahvalna Uzvišenom što će se konačno moja želja ispuniti. Hidžab mi je pomogao u izgradnji samopouzdanja, imana, ahlaka, blagosti, iskrenosti, dobrote…

 

Hidžab je nešto najljepše što sam mogla učiniti za sebe ali i za svoju porodicu. U “svijet hidžaba” uvela sam svoju mamu i sestru, koje su također željele isto ali nisu imale hrabrosti za to. U početku, nisam ni ja imala, ali sam shvatila da je najbitnije da je Uzvišeni Allah zadovoljan nama i to je jedna od stvari kojom se vodim kroz ovaj prolazni dunjaluk. Kažu da se osjećaj vjere ne može prenijeti. Da, upravu su! Ne može! Vjeru naprosto moraš doživjeti. Svi smo mi individue za sebe, stoga svako od nas doživljava i osjeća stvari na njemu svojstven način. Tako je i sa hidžabom, i svim načelima našeg predivnog islama. Hidžab je pravi put ka istinskoj sreći, te je moj život dobio puni smisao samom odlukom za hidžab. Danas sam zahvaljujući Uzvišenom preponosna muslimanka, ponosna na sebe, na svoj hidžab, na svoju ustrajnost, na želju da dostignem vrhunac i nikada ne posustanem.