Hvala Allahu, rahat sam što sam se rodio kao musliman

Adnan Ćatić, alias Felix Šturm, svjetski prvak u WBA kategiriji rođen je 31.1.1979.g u Leverkuzenu gdje živi do danas. U svojoj jedanaestoj godini počinje trenirati boks. Prve mečeve u boksu imao je u rodnom gradu 1991.g. Titulu prvaka Nejmačke osvojio je 1995., potom 1996. titulu prvaka Evrope. Prvog januara 2001. godine profesionalno se…

počinje baviti ovim sportom. Posao i treninzi ga odvode nekoliko godina u Hamburg. Titulu prvaka svijeta u srednjoj kategoriji prvi put je osvojio 2003.g. Nakon što je izgubio ovu prestižnu krunu, ponovo je vraća 2006. godine u svoj posjed. Ovu titulu ponovo vraća 28 aprila 2007.g. a nedavno je po sedmi put odbranio naslov prvaka svijeta. Nakon tog meča Adnan je došao u Blagaj, za koji smatra da je najljepši grad na svijetu da provede ovogodišnji odmor i ovogodišnji mubarek mjesec ramazan. Adnan Ćatić za Preporod govori o tome šta za njega znači vjera, o Srebrenici, o svojim uzorima i načinu postizanja uspjeha.

Ovogodišnji ramazan provešćete u Blagaju gdje posljednjih godina gradite porodičnu kuću?

Adnan Ćatić: Jedan dio ramazana provešću, akobogda, u Blagaju, a jedan dio u Leverkuzenu zbog ugovora, a i babo mi se vratio u Njemačku pa ne bih želio da cijeli ramazan provede sam.

Kada ste se prvi put susreli sa postom i od kada postite? Kako doživljavate to blagoslovljeno vrijeme mjeseca ramazana?

Adnan Ćatić: Teško se mogu sjetiti od kada počinje moje sjećanje na ramazan. Prvi put sam počeo postiti, po jedan ili nekoliko dana, kada sam imao 13 ili 14 godina, ali moja sjećanja na ovaj mjesec počinu znatno ranije zbog atmosfere u mojoj kući. Dakle, od samog rođenja. Nažalost, neke dane proteklih ramazana nisam mogao postiti u njihovo vrijeme zbog teških i napornih treninga i obaveza prema boksu. Pred mečeve imam po dva treninga u jednom danu. Ali ove zadnje ramazane u cijelosti postim. Ove godine imat ću priliku da bez ikakvih pritisaka i ikakvih drugih obaveza provedem ramazan u krugu svoje porodice ovdje u Blagaju i u Njemačkoj.

A ramazan i doživljaj ramazana teško je objasniti riječima, on se doživljava dušom. Allah dž.š. je naredio to vrijeme da provedemo u postu i to se mora. To je posebno vrijeme. To je vrijeme kada se čisti duša, kada se čisti tijelo. Teško je opisati šta se dešava s dušom i našim mislima. U mjesecu ramazanu je i noć Lejletu-l-kadra. To je ze mene poseban dan. Vrlo je teško opisati šta se sve dešava u nama s ramazanom.

Vaši preci vode porijeklo iz jednog malog hercegovačkog sela Žulja, koje je poznato po svojoj odanosti vjeri. Da li je vaša vjera priostekla iz tog miljea?

Adnan Ćatić: Mene je rahmetli majka sa šest godina upisala u mekteb kao svoju obavezu. Nažalost, u svijetu je postao trend da je islam tradicija. Kod nas to nikad nije bila tradicija jer vjera je vjera. Tako su mene moja majka i moj babo naučili da je vjera cijeli život, od prvog dana kada se čovjek rodi do zadnjeg dana života. A život je kratak period. Vjera je tu da se pripremimo za drugi, vječni svijet. Ovim vrijednostima me od ranog djetinjstva rahmetli majka učila i zato me vodila u mekteb. I hvala Allahu, rahat sam da sam se rodio kao musliman. I ja ću svoju djecu, akobogda, tome naučiti, kako bi trebalo biti musliman, šta piše u Kur’anu i kako slijediti Muhammeda a.s., da znaju šta je halal, šta je haram.

Meni je to uvijek bilo važno u životu, i ja mislim da moj uspjeh ne bi bio potpun bez vjere u Allaha dž.š. Na ovom svijetu se ništa ne dešava bez Allahove volje, ne dešava se ništa što On neće. Dobro ili loše koje se događa ne može se dogoditi bez Njegovog emra. Od ranog djetinjstva sam to naučio i ja u to čvrsto vjerujem i tako će biti do posljednjeg dana, akobogda!

Ipak, čini se da ste dosljedno prihvatili način vjerovanja vaših roditelja, više već način vjerovanja kakav danas susrećemo u evropskim ambijenitima!

Adnan Ćatić: Naravno, tako su me učili majka i babo i ja sam s tim zadovoljan. Ja mislim da je najbitnije da roditelji svojoj djeci usade ljubav prema vjeri u srca njihova od prvog dana. Meni je moja rahmetli majka usadila ljubav prema vjeri i ja sam uvijek ponosan na to. Nikada nisam krio ni ko sam ni šta sam, šta volim, kako živim, prema kojem vjerozakonu živim. Nije samo bitno da se nauči ko si i šta si već kako i po kojim se pravilima živi. Vidimo dosta primjera ljudi koji su naučili i ko su i odakle su, koji su naučili da treba postiti i klanjati, petkom otići na džumu, ali ne žive po tim pravilima, po pravilima naše vjere. Ja se od prvog dana trudim da budem dobar čovjek i dobar musliman, jer ja mislim da nije toliko važno šta si naučio već šta od vjere primjenjuješ i kako živiš.

Koliko vremena danas možete posvetiti čitanju islamske literature, s obzirom na vaše obaveze?

Adnan Ćatić: Postoje periodi u mom životu kad imam manje vremena za čitanje, a postoje i periodi kada se mogu više posvetiti knjizi. Kad imam naporne treninge, naravno puno manje čitam ali uvijek se trudim da nađem vrijeme i za knjigu, za nova saznanja.

Već nekoliko godina u svoji rukama čvrsto i nepokolebljivo držite krunu svjetskog prvaka u WBA kategoriji. Čega ste se sve morali odreći i koliko je teško biti na samom vrhu a pri tome, da tako kažem, ostati potpuno normalan čovjek?

Adnan Ćatić: Prije svega ja mislim da je najvažnije imati čistu dušu, pa bilo šta drugo da ti se desi bit će potpuno normalno. I ništa se pri tome neće promijeniti bio prvak svijeta ili bio šta drugo. Ja sam vrlo rano zavolio svoju vjeru, hvala Bogu, postio i počeo klanjati, a kad sam postao prvak svijeta meni je to samo pomoglo, ojačalo karakter da budem dobar čovjek, da budem još bolji sportista i da još više dam u sportu koji sam izabrao. I što god uspijem u životu, uspijevam uz pomoć svoje vjere.

Vi ste danas i jedan od najboljih ambasadora BiH u svijetu. Kako su naši mediji prenijeli, često ste u društvu sa Šumaherom, Podolskim i drugim poznati svjetskim sportistima. Kako oni gledaju na Bosnu i Hercegovinu, i na vaš odnos prema BiH?

Adnan Ćatić: Ja mislim da imaju vrlo pozitivnu sliku o Bosni i Hercegovini. Neki ljudi na zapadu još misle da je i dan-danas rat u Bosni i Hercegovini, a za to smo mi sami malo krivi jer se ne trudimo da prenosimo i stvaramo lijepa mišljenja. Naravno ima dosta ljudi koji na dosljedan i kvalitetan način reprezentuju Bosnu i Hercegovinu. Osim mene tu su još i Vedad Ibišević, Edin Džeko, Sergej Barbarez koji svojim odnosom prema poslu, prema vrhunskom sportu zapravo govore i o nama. Oni su isto tako dobri ambasadori, jer ja mislim da se cijela Njemačka pita ko su ti momci, šta rade. Naš je veliki plus to što ti momci nisu gladni već su ispunjeni željom da uspiju i zato treniraju dan-noć da postignu što bolje rezultate. Njih ne bije taj glas da ako malo uspiju odmah dobiju ili platu ili posao ili da preko štele ostvare lagodan život. Ja se zato nadam da će za desetak godina njemačka javnost shvatati Bosnu da je to regija gdje momci žele postići što bolje rezultate i gdje žive za sport.

Vi ste već objavili knjigu, svojevrsni priručnik mladim sportistima kako da treniraju ako žele doći do uspjeha. Ima li interesa da ova knjiga bude prevedena na bosanski jezik?

Adnan Ćatić: Koliko ja znam, trenutno nema. Moram se raspitati da bih saznao odgovor na vaše pitanje, trenutna situacija je takva da je objavljena na Njemačkom, i cijeli tiraž je prodan, ali ja ću se, akobogda, potruditi da je prevedem na bosanski kako bi svi mladi momci koji se žele baviti ovim sportom mogli okoristiti. Kad je prevedemo na naš jezik, vidjeću da je postavimo na internet kako bi bila dostupna svima koji žele znati kako se ja pripremam, treniram i kako ja živim.

U posljednjem meču na svom pojasu nosili ste natpis „SREBRENICA“. Šta to za vas znači?

Adnan Ćatić: To je dan koji se ne smije nikada zaboraviti. Jedanaestog jula 1995.g. se desio strašan genocid u Srebrenici. To se pretežno zaboravilo i pretežno „izbrisalo“ iz glava ljudi. Ima i drugih primjera kao što je 11. septembar, kada je poginulo preko 2 000 ljudi, i na ovu godišnjicu se uvijek u pravilu nešto dešava. Na žalost nakon deset godina o Srebrenici se, makar ono što sam ja vidio na glavnim njemačkim kanalima, kao što su RTL, ZDF i neki drugi, o tome nije ništa pričalo, nijedne godine. Po mom mišljenju mediji bi trebali prikazati na taj datum interwyue, dokumentarnu građu, vodeće njemačke novine bi trebale više o tome pisati jer se to nikada ne smije zaboraviti, kako se genocid više nigdje i nikome ne bi desio.

Zato je ta moja poruka „SREBRENICA“ kako bih podsjetio svijet šta se desilo, jer moju posljednju borbu gledalo je milione gledalaca u Evropi, Americi, Africi, Aziji, Kini, Japanu na primjer. Tom porukom, ja mislim, podstakao sam ljude na razmišljanje šta se desilo 11.jula 1995.godine u Srebrenici. Akoboga, ja s tim neću nikada prestati, ja ću o Srebrenici pričati i govoriti tamo gdje budem išao i onako kako ja znam. Mislim da postoji mnogo ljudi koji ne smiju ili neće da pričaju o Srebrenici ili misle da je to politika. To za mene nije politika jer mnogo ljudi je izgubilo život u Srebrenici.

Jeli vam taj natpis na pojasu bio teret ili dodatna motivacija?

Adnan Ćatić: Srebrenica je za mene bila dodatna motivacija u mom životu. Kolizije između natpisa i meča nije bilo, jer boks je boks i ja mu prilazim profesionalno, a natpisom sam samo htio da podsjetim ljude koji gledaju meč da Srebrenica ne smije biti zaboravljena, jer mnogo ljudi smatra da se o tome ne smije pričati.

Svaki čovjek u životu ima uzore, po nekoliko njih, u različitim sferama života. Ko su vaši uzori u vjeri, moralu, sportu?

Adnan Ćatić: Moji uzori u životu su bili moja rahmetli majka i moj babo kako je živio, kako je za nas radio i kako se za nas borio da imamo normalan život. On je u Njemačkoj radilo teške poslove, babo je radio na baušteli, svaki dan nosio malter, građevinski materijal i uvijek smo pošteno i časno živjeli onako kako nas islam tome uči.

Postoji li ključ uspjeha u sportu. Šta biste preporučili mladima, kako do vrhunskih rezultata.

Adnan Ćatić: Trebaju se truditi, vježbati i biti strpljivi jer bez sabura se malo šta može postići. Neki ljudi i pored toga nikad ne postignu vrhunske rezultate, ali se uče saburu što je jako dobro jer život je kratak, mnogima težak, ali ako imaju vjere i sabura znaju da je on kratak i da postoji vječnost za koju se treba boriti i saburom spremati.

Na kraju ovog razgovora želim vas zamoliti za vašu ramazansku poruku čitaocima Preporoda.

Adnan Ćatić: Želim vašim čitaocima da provedu ugodne ramazanske dane u dinu, miru i rahatluku, da ne zaboravljaju ko su, šta su i da žive prema načelima naše vjere i da što radosniji dočekaju Ramazanski bajram.

Preporod