„I radi Gospodara svoga trpi!“

Divan je Gospodar koji je čovječanstvu objavio Kur’an Časni, kao uputu, opomenu, savjet, utjehu, radost i opomenu. Ponekad zastanemo. Opterećeni izazovima dunjaluka, trkom za njime i dosta rjeđe za Ahiretom, umorni od svakog dana koji se ponavlja i težak nam je jer nismo nahranili svoju gladnu dušu. Nismo je nahranili sjećanjem na Njega, zikrom. Nit smo je napojili sa najljepšeg izvora, izvora Allahovog govora.

Ustuknemo pred iskušenjima i teškoćama koje nam se nameću, što kao iskušenja, što zbog djela ruku naših, a opet sve iz neizmjerne milosti Njegove, da nam oprosti i Sebi nas približi. Koliko puta dođemo u stanje da pomislimo da nam je previše nečega: obaveza, dužnosti ili iskušenja i tereta koje nosimo na plećima svojim. A Uzvišeni Allah je u Svojoj Knjizi rekao: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi.“ (sura el-Baqara, 286)

Uzvišeni Allah je naš Stvoritelj, On nas najbolje poznaje. Kao dužnost nam ne daje ono što ne možemo podnijeti, niti nas iskušava nečim što ne možemo izdržati, mimo naših mogućnosti. Sva panika koja nas uhvati uslijed opterećenosti ili iskušenja- zapravo je panika, opterećenje i nemogućnost koje smo mi stvorili u svome umu. Također, upravo većina tih stanja dolazi od šejtana l.a. koji se raduje svakom kamenu spoticanja u čovjekovom životu, i jedva čeka da takve prilike iskoristi u svoju korist a napakosti sinovima Ademovim (ljudima).

Najbolji primjer toga jeste kur’ansko kazivanje o Ejjubu a.s.: „I sjeti se roba Našeg Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: “Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!“ (sura Sad, 41)

Ejjub a.s. je bio u teškim iskušenjima kada je svoga Gospodara dozivao. Jer, nije dozvolio šejtanu da djeluje bez prestanka, da utječe na njegov iman i da posije svoju klicu u grudima njegovim-  Ejjub a.s. je Uzvišenog Allaha pozvao u pomoć. I On mu se odazvao.

Dunjaluk je mjesto prolaznosti. Za stotinu godina gdje ćemo biti? Da li će tada biti značajna naša iskušenja, naše teškoće i obaveze, osim ako su nas Allahu približile? Da li će imati smisla, kad jednog dana nastanimo kabure svoje? Ma koliko teško bilo, proći će. Ma koliko dugo trajalo, prestat će. Ma koliko boljelo, ni bol nije vječna. Za sve, tražimo lijek kod Vječnog.

Ako imamo obaveze, pa zahvalimo se Uzvišenom što nas je zaposlio nečim korisnim. Što svoje vrijeme ne trošimo na grijeh, ili na nešto beskorisno. Milost je Njegova to. Ali, nikako ne zaboravimo da je Ahiret ispred dunjaluka i On ispred svega. Jer, ukoliko to zaboravimo- Uzvišeni Allah nam u svojoj Knjizi obećava izgubljenost i težak život. Mučan, prazan, bez spokoja i zadovoljstva- jer to je zapravo najveća teškoća i nesreća.

Ako je naš život obojen tugom, iskušenjima i bolom, pa uvijek ima teže, gore, bolnije. Naše breme je odredio Onaj koji mudro planira sve. Naše je, ma koliko bilo teško, da nakon što učinimo ono što je do nas- predamo se Njegovom kaderu i, ma koliko tijelo bilo brižno, dušu uspokojimo Njegovom blizinom. Ništa nije kao On, i ništa Njega zamijeniti ne može. A sve ostalo On može dati, zamijeniti i namiriti, i boljim i ljepšim.

Kad god nam je teško, sjetimo se ajeta upućenih Poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem: „I ne prigovaraj držeći da je mnogo! I radi Goapodara svoga trpi!“ (sura Al- Muddesir, 6 i 7)

Da, kada god nam je teško nije mnogo. I koliko god je teško vrijedno je- radi Njega, Gospodara našeg. Strpiti se. Prihvatiti Njegov kader. Čvrsto Mu vjerovati. Jer, On je i u iskušenjima sa nama. I On nas, i kada nam je najteže, sigurno voli.

Halima Lj.