Često znam u mislima razgovarati sama sa sobom i sa svim onim ljudima koji žive u meni.

Ponekad mi neka riječ ili rečenica izađu i sa usana, usljed te moje čudne samokonverzacije iliti monologa, pa shvatite ovo kao moj razgovor same sa sobom, bez potrebe da neko dopre do suštine.

A možda i uspije, ukoliko postoji još ljudi koji pričaju sami sa sobom.

Čitam jednu knjigu u kojoj se spominje kako u džunglama Južne Afrike postoji mala žuta žaba po imenu Phyllobates teribilis ili zlatna otrovna žaba streličarka, čija je sekrecija kože toliko smrtonosna da se izlučevinama samo jedne žabice može ubiti sedam ljudi. Toliko je smrtonosna da su djeca i psi umirali kad bi bopili vode iz bunara u koji je ona zlobno umočila samo jedan svoj nožni prstić, kamoli boravila.

To nije ništa, poželjeh reći autoru. Sitnica!

Kod nas postoje ljudi koji tvrde da vole Allaha i Njegovog Poslanika, i ja im vjerujem da je tako, ali su im jezici otrovni, toliko mnogo da može od njihovog otrovnog jezika umrijeti više od sedamdeset ljudi, i to onih ljudi koje oni nisu ni vrhom prsta dodirnuli, pa čak ni prošli pored njih na udaljenosti od nekoliko metara. Možda nisu ni pili sa iste česme.

Što je još čudnije, oni ih truju jer misle kako ih treba otrovati i kako će za to imati nagradu kod Allaha, ako ih se riješe.

A ukoliko osoba preživi otrov, tad kreće posebna i strateški posložena ofanziva, da se žrtva obriše sa lica postojanja, po mogućnosti.

Oni bolji od njih, ne žele baš da ih otruju, ali im je stalo do toga da drugim ljudima predstave da su zapravo oni, ti protiv kojih se skupa bore, otrovnice.

Ni oni ne znaju zašto, ali propaganda je zvijer.

Ako pitaš te ljude koji je motiv i na koji način vrše selekciju žrtve, odgovor uglavnom nemaju, ali pokazuju kako predosjećaju da su to opasne jedinke kojih se treba čuvati, čime otkriju da je motiv, vjerovatno, strah od narušavanja njihovog ličnog integriteta, osjećaj ljubomore, zavisti i želja za dominacijom.

Jer, ako ti neko smeta, a ne znaš zašto ti smeta, nije do njega, do tebe je. Do tvoje je duše.

Pokušala sam razgovarati s njihovim egom, jer oni nisu željeli da im se obraćam.

U svojoj mašti, naravno.

Jer i oni sve što umisle i skuju, bude u mašti, potom realizuju u stvarnosti.

Ne daj Bože da ko sazna da komuniciramo, pogotovo oni.

Pitala sam ih, te prilike: “U čemu vidite opasnost u pojedinim osobama, pa ih pokušavate otrovati?”

“Opasni su. Pretpostavlja se da mogu uništiti sve vrijednosti koje mi smatramo vrijednostima”, rekoše.

“Dobro, plemenita briga. Navedite tačno i precizno gdje vidite opasnost u njima. Šta to tačno uništavaju?”, zamolih.

Prešutjeli su.

Ili su rekli, ali toliko nejasno, da se nije ni čulo.

“U redu, možete li mi reći gdje ste im se zamjerili, pa smatrate da ih treba trovati?”

Promumljali su nešto što nije bilo jasno za napisati.

Pomislih da stvarno i nemaju realan razlog.

“Možete li tačno navesti gdje i u čemu ti ljudi griješe?”

Promijenili su temu.

“Evo reci mi šta ti je osoba tačno uradila, pa imaš takav stav o njoj”, pokušah ponovo.

“Nije bitno, ne bih sad o tome da govorim, imam svoje razloge”, rekoše.

“Ali to su tvoji razlozi, zašto moraju biti i naši. Zapravo, jesi li ikad pomislio da su irelevantni”, pažljivo upitah.

Vidjeh po pogledu u zvukove, jer oči kriju, da nisu razumjeli pitanje, jer šta je za njih poznavanje pravde i realnosti. Oni su upravu uvijek, to nikad ne smije predmet sumnje.

Ako oni smatraju da neko ne valja, pa, taj zasigurno ne valja.

A ako za nekog misle da valja, što se veoma rijetko desi, onda tu dileme nema.

“Zar nisi nekad prišao blizu tih osoba da vidiš jesi li zaista potpuno u pravu u tome da oni zaslužuju biti uklonjeni sa lica zemlje? Možda nisi imao priliku da prodreš u sve što je trebalo”, već odlučna da ću ovim pitanjem završiti svaku komunikaciju s njima.

Osjetih kako bi daljnje ispitivanje završilo trovanjem mene same, pa spakovah sve svoje dobre namjere i nastojanje da nešto kod njih promijenim i popravim i vratih se odakle sam i došla.

Direktnija nisam mogla biti, ali nisam dobila odgovore.

 

Shvatih jedno.

Ako vam nekad neko od tih ljudi, opasnijih i od afričkih otrovnih žaba, dođe i upozorava vas na nekog drugog kako ga se treba kloniti, kako je opasan, kako je loša osoba, a pritom vam tačno i potkrijepljeno dokazima i činjenicama, ne navede opasnost i grijehe osobe na koju vas upozorava, morate biti svjesni da je to samo njegovo srce, njegovi sterotipi o nekome, koji su se začeti pod xy okolnostima i njegov strah od nepoznatog, a ne istina.

On tu osobu, vrlo vjerovatno uopšte ne poznaje.

Kad vam neko kaže: “Taj i taj ne valja, treba ga “otrovati”, čitaj kloniti ga se – on je dužan pred Allahom da nastavi tu svoju rečenicu i pojasni, kad je već bacio prljavu mrlju na nekog, zašto je to uradio i rekao, ako je dobronamjeran.

Da biste se još potpunije uvjerili da to jeste (dobronamjeran), trebate ga pitati da li je pokušao, prije operacije trovanja, da popriča sa tom opasnom njegovom žrtvom, pa vam odgovori da nije, u tom slučaju vam treba biti jasno ko je tu zlonamjeran.

Ako prešuti odgovor, takođe je otkrio nešto o sebi.

Jer vjernik prije nego odluči dirati nečiju čast, pokuša reći u oči toj istoj osobi, sve ono što misli o njemu.

Od kako sam ovo shvatila, ne dozvoljavam nikome da mi svoje lične dojmove o nekoj osobi pokušava nametnuti, niti dozvoljavam da povjerujem u njih, dok ne dam sebi priliku da sama upoznam određenu osobu.

Zasad većina ljudi kreira mišljenje o drugima na osnovu mišljenja nekog drugog.

Pa i haljinu ne kupujujem prema opisu, nego je volim vidjeti, opipati i pročitati sastav, a kamoli ljude da ocjenjujem iz pretpostavki i tuđih dojmova.

Slijepo povođenje je toksično, ne treba nam afrička žaba da nas otruje, dovoljno je ono.

Zašto sve ovo?

Zato što sam svjesna da među nama hodaju ljudi i žene otrovnice.

Zato što sam svjesna da su duše vojske, slične se okupe, različite raziđu, a ne treba neko drugi birati za mene onu koja je moja, jer je on ne nosi u prsima nego ja.

Zato što sam svjesna da je dosta ljudi, osim kome se Allah smilovao da nije takav, podložan da nema kontrolu nad svojim emocijama i da razdvoji lične dojmove od realne slike.

Zato što je fakta da je dosta ljudi na nivou devetogodišnjeg djeteta, kojem ne možeš dokazati da je samo dijete.

Zato što sam svjesna da je mnogo ljudskih srca oboljelo, ali još gore od toga je da nisu svjesni svoje bolesti, pa je važno da ne šire zarazu drugima.

I najpostojanija ramena se slegnu od čuda prema ljudima spletkarošima, koji razbiše naše redove svojim rekla kazala teorijama, šuškanjima u tajnosti, dramama i napadima da privuku na sebe pažnju, a ništa konkretno da kažu, jer znaju da kad ostaneš nedorečen, širok je spektar kako to ljudi mogu shvatiti, samim tim više si efekta odjeka napravio.

Samo nek se priča, nema veze šta se priča.

A mi njih, opet, volimo.

Jer oni tvrde da vole Allaha i Njegovog Poslanika.