Imala sam sve u životu ali sam se osjećala izgubljeno

Potječem iz porodice kojoj vjera i vjerski propisi nisu bili strani. U mojoj porodici nije se pio alkohol, klanjalo se, nosio se hidžab… Učili su nas poštenju i čednosti, ali moj život otišao je u drugom smjeru, na žalost moju i mojih najbližih. Ipak, moju je majku sve to najviše pogodilo. Prije tri godine bila sam jako loša osoba, živjela sam životom džahila, nevjernika, okružena s puno “prijatelja”, i sama sam nekome bila “prijatelj”, da mi Allah oprosti, smiluje se i sačuva nas sve! Moj je život bio ispunjen postupcima mrskim Allahu, dželle šanuhu, koračala sam putem koji je bio prepun alkohola, droge, bluda, licemjerstva… Allah da mi oprosti! Ali, sve to nije me činilo sretnom. Mrzila sam i samu sebe i druge, sve mi je smetalo.

U tom svijetu koji je za druge djelovao bajno, u kojem sam naizgled imala sve: posao, slobodu da idem gdje hoću i radim šta hoću, da oblačim šta hoću, ja sam se sve više osjećala izgubljeno, moja duša nije imala mira. I tako iz dana u dan… sve dok se u jednom trenutku u meni nešto nije prelomilo, povukla sam se u sebe i sve više razmišljala o svom životu, pitala se kuda me to sve vodi. Besane i nemirne noći, razne misli i šejtanska nagovaranja izazivali su nesnosan pritisak u mojoj glavi, duši. Jedne noći, u takvom stanju ustala sam i klanjala dva rekata, onako kako sam to tad znala. Nakon toga, sve što je haram počelo je da pada u vodu. U mom životu počeše se otkrivati neke priče, doživješe zaplet, a potom i rasplet.

Nakon svega toga pala sam u veliku depresiju. Puno pitanja u glavi, odgovora i straha. Straha od ljudi koji su me okruživali. Imala sam osjećaj da nikome ne vjerujem i nisam nikome vjerovala osim svojim ukućanima. Nakon jednog dana bez jela, pića i sna, napustila sam posao i pomislila da je došao moj kraj. Tako pet dana nisam ni jela ni pila ni spavala. Stanje očaja, samo šutnja, u glavi se filmovi premotavaju. Cigareta u ruci, a šejtan to sve uljepšava. Bila sam sjenka koja hoda. Nisam imala ni trun volje za životom. Povjerenje ni u šta nisam imala, a želja je bila samo da dođe kraj, da me više nema. Moje je srce bilo puno mržnje i ogorčenosti…. Izgledala sam grozno, čovjek da se prepadne. Moja majka, mati k’o mati, stalno je govorila da sam se zarazila nekom bolešću ili sam nadrogirana, a Allah zna da ni jedno od toga nije bilo u pitanju.

Taj Bajram neću nikada zaboraviti… Moji su dijelili kurbane, a ja bukvalno umirem. Sve me boli, ali konkretno ništa. Ne mogu ustati iz postelje, ni u ogledalo se ne mogu pogledati. Moji ukućani odveli su me u ambulantu na pretrage, ali svi nalazi bili su uredni… Dobila sam neke tablete od kojih ni dalje nisam spavala, samo suza suzu goni i šutnja. Tišinu sam tad najviše voljela. Napolje nisam izlazila, bojala sam se svih ljudi. Samih pogleda sam se bojala. Nekad prije puno sam se bojala životinja, ali tada nisam. Psi oko zgrade gledali su me tužnim pogledom, nisam ih se bojala i osjećala sam da se ne bojim ljudi koji su prakticirali vjeru, a koje sam nekad zvala vehabijama i nindžama. Od moje “raje i prijatelja” ostade malo ko da me obiđe, čisto iz radoznalosti da mogū dalje pričati da je ova “pukla” skroz, da joj je ostalo još malo. Ali, sve je to Allahova moć i uputa. Hvala Mu na svemu!

Između ostalih, jednog dana nazva me prijatelj iz srednje škole. Tad smo se mi kao ustvari i zabavljali, bila je to dječija ljubav .Htio je da vidi kako sam i da se vidimo. Kao i svima, i njemu rekoh da može samo da dođe u kuću, u prisustvu mojih da se vidimo. I stvarno, od mnogo “prijatelja”, on dođe, a ostalih nigdje nikoga. Tada već osjetih da mu mogu vjerovati, pa on predloži da bar prošetamo svaki dan uz dozvolu mojih roditelja, koji su osjećali radost što ću barem malo izaći iz kuće. I tako je to trajalo neko vrijeme, a ja sam osjećala neko poboljšanje. Moji su i dalje brinuli za mene i odveli me i na privatnu kliniku na medicinske pretrage, ali nisam imala nikakve poremećaje, niti bolest. Sad shvatam, a i oni, da je Allah poslao uputu. Mama je išla i nekoj nani koja klanja istiharu i koja joj je rekla da navodno nosim urok odmalena.

Ja sam osjećala da mi njen odlazak kod te nane neće pomoći i da mi treba rukja, ali tada nisam imala podršku. Ponovila sam kur’anske sure koje sam znala i počela klanjati, ali bilo je teško jer “nešto” mi nije dalo. Zaboravljala sam sure pa sam namaze klanjala učeći naglas. Polahko sam izlazila iz stanja rasula i tada mi je u glavi bila misao da li će mi Allah oprostiti grijehe, da li sam dostojna namaza i svega toga, da li sam dostojna islama. Još sam poneku noć šetala s tim svojim prijateljem. Osim dragog Allaha, pa mojih roditelja i sestara, tada nisam imala nikoga. Svom prijatelju otkrila sam sve svoje mračne tajne i grijehe, a poslije i roditeljima. Pored svega, moje prošlosti koja nimalo nije svijetla, on mi je predložio da budemo u vezi. Pristala sam, ali bez fizičkog dodira i pod uvjetom da počne prakticirati islam i da ću mu jedino tako vjerovati.

Kako sam više čitala o islamu, počela sam postiti i rekla sam mu da se više nećemo viđati, a da možemo ostati u kontaktu putem telefona. Osjećala sam da treba da se zabavim o sebi. Hvala Allahu, počela sam istraživati po internetu sve o islamu. Tada sam našla stranicu NUM na kojoj sam čitala i slušala predavanja. Tu se moje srce još više smekšalo. Čitala sam dosta ispovijesti pokajnika. Saznala sam da nisam sama i da ima još hrabrih ljudi. I dalje sam postila svaki dan. Na NUM stranici naučila sam zikrove i dove, počela klanjati noćni namaz. Osjećala sam se sve bolje i bolje. Između ostalog, na dosta pitanja koje sam postavila, dobila bih odgovor na NUM stranici. Na pitanja koja sam postavljala uglavnom mi je odgovore davala sestra Nađa Dizdarević, pa sam poželjela više saznati o njoj i od tada sam slušala njena predavanja, a jednom prilikom posjetila sam i njeno predavanje koje me učvrstilo na mom putu pokajanja i usmjerenja na Pravi put. Od tih trenutaka osjećala sam veću slast u namazu i iskrenu zahvalnost Allahu što me udaljio od svega što je bilo loše i podario da dobijem uputu: “…i zaista sa mukom je i last…”

Nakon nekog vremena, vratila sam se u selo gdje smo imali kuću. Potpuno sam se oporavila, elhamdulillah. Moj stari prijatelj i ja opet stupismo u kontakt. Posjetio me je i tako smo provodili dane u razgovoru. I on je počeo prakticirati vjeru, hvala Allahu. Došao je ramazan, prelijepi mjesec, meni dotad nikad ljepši. Kao da sam se tad ponovo rodila, moje lice dobilo je neki sjaj. Odlasci u džamiju na svaki namaz, mukabele, druženje s istinskim prijateljima, s  familijom koju sam također bila zapostavila. Poseban osjećaj koji se ne može opisati. Dobila sam ponudu za brak i pristala. Moj školski prijatelj i ja krenuli smo kroz dunjalučki život zajedno. Ubrzo smo dobili sina, elhamdulillah. Iako smo počeli bez ičega, u tuđoj kući, uzdajući se u Allaha, dobili smo sve isada imamo previše, elhamdulillah. Vjeru najprije! Allah nas je iskušao i bolešću sina kada je bio beba. Bila je to prava borba, ali mi smo tada još više ojačali. Ja sam stavila hidžab i ponosno nosim svoj štit. Muž ima posao na kojem može obavljati namaze.

Nekako smo bolji ljudi, srdačniji, sretniji. Da Allah svakome podari uputu! Sada redovno idemo na predavanja u udruženje. Da Allah nagradi Džennetom sve one koji drže predavanja kako bi se okoristili ovakvi poput mene i ovo sam napisala da se okoriste svi kao što sam se ja okoristila na stranici NUM! Allah da nagradi i vas i vaše saradnike!

Pismo jedne naše posjetiteljke
__________________________

Pošaljite nam i vi vašu priču/prilog na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com / ili  putem naše FB stranice